FOTO: Pakrački list
Negdje na kraju ulice Tome Lujanca u Badljevini, na kućnom broju 50A kuća je 66-godišnjeg Zlatka Sabe, kojega je nakon završenog razreda, samohrana majka odvela u Njemačku gdje je završio zanat, a potom doslovce krenuo u svijet, u europske zemlje, pa u Indiju, Indoneziju, Južnu Afriku… radio je za Berlusconija, Musharaffa i Mubaraka, radio u vrtnom parku španjolskog kralja, dubrovačke vrtove sunca, ali nikada u svojoj Badljevini kojoj se ipak vratio u umirovljeničkim godinama života.
U ovom uvodu nije spomenuta njegova životna družica, supruga Jovanka Ivanka, koja je, dok je Zlatko godinama putovao poslom po svijetu, odgajala u malom njemačkom gradiću Traunreutu kćerke Gabrielu i Mihaelu i držala doslovce sva četiri ugla kuće.
Zlatko je rođen 1956. godine u Badljevini u obitelji mađarskog porijekla koja je (djed Ljudevit - Lajoš i baka Juliška), tko zna kada i odakle došla u potrazi za boljim životom iz Mađarske najprije u Korenčane, a potom u Badljevinu. Otac Petar, Lajošev - tako su ga zvali, i Margita, iz obitelji Cetl, imali su uz Zlatka još dvoje djece: starijeg sina Željka i kćerku Mirjanu.
Majka je vrlo rano ostala sama s djecom pa je, kao i mnogi prije nje, otišla 1968. godine na rad u Njemačku, u tvrtku Siemens. Nekada je obitelj Lajoša Sabe bila imućna, ali im je gotovo sve oduzeto nakon Drugog svjetskog rata, pa je Zlatko djetinjstvo proveo najčešće sam u kući u skromnosti i siromaštvu, ali i u bogatstvu prirode koju je Badljevina pružala. Bili su tu djeci na raspolaganju potoci i rijeka Bijela, nepregledna polja, šume i šumarci, ali i seoski jarci i putevi te igralište pored škole - sve djeci na raspolaganju za igru.
„U cijelom selu su bila u to vrijeme dva automobila, dva „Fiće“, učitelja Barčana i brice Lepke, meni najljepša i poželio sam izučiti za automehaničara kako bih ih mogao popravljati. Nakon završenog osmog razreda mama me odvela u Njemačku, u lijepi gradić Traunreut, gdje sam upisao i završio upravo željeni automehaničarski zanat“, počeo je svoju bogatu životnu priču Zlatko.
Posebne 70-e godine
Te godine Zlatko je završio zanat, radeći istovremeno već od prvog razreda kao učenik u tvrtki Adel Opel AG. Volio je taj posao, ubrzo ušao u dušu motorima pa je, kako bi nešto zaradio, slobodno vrijeme održavao i servisirao aute, među ostalima i šefu firme Mihaelu Lohsu. Međutim, kao mladiću, želje su bile nešto više od visine učeničke plaće, jer, želio je kupiti auto, pa izaći s prijateljima, pa djevojke… Srećom, prepoznao ga je kao dobrog radnika Mihael Lohs pa ga je odmah po završetku škole, 1974. godine, pozvao u svoju tekstilnu firmu Sim Kim Erge u kojoj je Zlatko ostao narednih 14 godina, sve do 1989. godine.
Te 1974. godine, na kraju šegrtskog staža, upoznao je na jednom plesu u Ingolstadtu Jovanku Ivanku Gljivica iz Okučana. „Znate, dečki ko dečki, lutali smo okolo i tako sam upoznao Ivanku i već iste godine, 10. kolovoza smo se vjenčali. Ali, iste te godine počeo je i moj put po svijetu. Te iste, 1974. godine kupio sam i svoj prvi auto, „Opel record“, želju još iz badljevačkih dana kada sam s pogledima na dva „Fiće“ maštao postati automehaničar. Te 1974. godine počeo je i moj put po svijetu koji sam započeo kao monter, pa kao glavni monter i na kraju, u drugoj firmi, supervizor i voditelj poslova na mnogim radilištima svijeta od Indonezije, preko tadašnjeg Sovjetskog saveza, Južne Afrike, skandinavskih zemalja…, ali i Hrvatske“, nastavio je svoju priču Zlatko.
Počeo u Aziji
Malezija je bila prva zemlja u koju je Zlatko otputovao na montažu tekstilnog pogona. Budući da je njegov gazda, ili, bolje reći poslodavac Lohs kupio nekoliko tekstilnih tvrtki koje su zbog promjene političkog i ekonomskog poretka u svijetu došle u financijske probleme, ekipe u kojima je bio i Zlatko razmontirali su strojeve, spakirali ih u kontejnere i prevezli u zemlje dalekog Istoka. Prvi Zlatkov teren bila je Malezija, a nakon nje uslijedili su slični poslovi i u drugim državama. Svjestan potrebe sve većeg znanja i sve više škole, Zlatko je zvanju automehaničara dodao, nakon izvanrednog školovanja u Njemačkoj zvanje profesionalnog vozača, tekstilnog tehničara, a završio je i Višu tehničku školu. „Želio sam i planirao upisati i fakultet nekog tehničkog usmjerenja, ali nisam uspio. Bojao sam se i mojih godina, iako su mi kćerke govorile, tata, ti ćeš to završiti. To je jedna od mojih neispunjenih želja“, rekao je Zlatko.
Stigle Gabriela i Mihaela
Kod kuće, u Njemačkoj, rođene su dvije curice, dvije kćeri Ivanke i Zlatka: Mihaela 1976. i Gabriela 1981. godine. Budući da je Zlatko mnogo putovao, supruga Ivanka je nakon rođenja druge kćerke dala otkaz u Siemensu jer uz dvoje male djece i „držanje sva četiri stupa kuće“ nije mogla raditi. Jedan od razloga otkaza je i činjenica da je Zlatko dobro zarađivao pa je ta plaća bila dostatna za solidan život cijele obitelji.
Uz Zlatkov terenski rad nije bilo mnogo vremena za neke sporedne stvari. Tako je Zlatko volio zaigrati s društvom mali nogomet te rukomet u rukometnom klubu TUS Traunreut. Obitelj je voljela putovanja, ali ne i prženja na moru, pa su, uz posjete Badljevini, zajedno obišli prelijepe predjele Austrije, Švicarske, Njemačke… Kao i mnogi drugi „gast arbeiteri“ Zlatko i Ivanka nisu zaboravili na rodnim kraj pa su u Badljevini, na zemljištu u ulici prema Siraču, počeli 1976. godine graditi kuću, a dvije godine za Božići uselili u nju.
Nova firma, nova putovanja
Godine 1989. Zlatko prelazi u ASB - vodeću tvrtku u svijetu koja se bavi projektiranjem, izgradnjom i opremanjem sportskih dvorana za sve popularniji sport squash - igranje tenisa, stolnog tenisa i bagmintona. Već 1990. Godine Zlatko postaje vodeći, odnosno glavni monter pa ga put vodi ponovo na daleki Istok, u Maleziju, Indiju, Pakistan… pa u Južnu Afriku u Južnoafričku republiku, Nigeriju, zatim u Europu, Skandinaviju, bivše države SSSR-a. Govorio je uz hrvatski samo njemački jezik, dok se engleskim služio po potrebi jer, kako kaže, ako su dobri projekti, planovi rada i brojke, onda jezik nije potreban. To je pravilo svugdje u poslovnom svijetu. I, želim to naglasiti: nigdje se nikada nisam osjećao kao stranac.
Mene je Europska squash federacija imenovala za supervizora za sportske squash dvorane pa sam sudjelovao u svim projektima, organizaciji i izgradnji infrastrukture za europska i svjetska prvenstva. U Pakistanu, gdje smo gradili dvorane za svjetsko prvenstvo u squashu, upoznao sam predsjednika Perveza Musharrafa, a u Kairu, u Egiptu smo gradili dvoranu za brata predsjednika Hosnija Mubaraka. Dvorane smo gradili u parku španjolskog dvora, a posebno sam ponosan na dvorane u Oxfordu gdje smo prvi puta i prvi u svijetu ugradili potpuno digitalizirani pod koji je kombinacija mramoniziranog stakla debljine 11 centimetara. To je jedna od mojih inovacija i vrlo je prihvaćena u svijetu.
Svuda, samo ne u Pakracu
Zlatko je poslom bio prisutan i u Hrvatskoj, u Zagrebu, Dubrovniku…, želio je nakon Domovinskog rata, tijekom kojega je na stražio u Badljevini bio oko 2 mjeseca, izgraditi proizvodni pogon za dvadesetak ljudi i squash dvoranu. „Moj gazda i šef ASB-a je želio pokloniti Pakracu, a potom i Lipiku dvorane za squash. Razgovarao sam o tome s gradonačelnikom gospodinom Damirom Špančićem, ali negdje je nešto zapelo.
Isto tako, moj gazda je želio u Badljevini izgraditi pogon za proizvodnju opreme ua squash. Već smo odabrali lokaciju u Badljevini, registrirali firmu i izgradili u blizini trafo stanicu, ali, opet je negdje nešto zapelo i ja sam se vratio u Njemačku. To je velika šteta za ovaj kraj, jer, tvornica je, umjesto u Badljevini izgrađena u Češkoj i danas uspješno radi“, završio je tu priču Zlatko.
Domovina su mi Hrvatska i Njemačka
U Traunreutu imamo stan, u Badljevini kuću. „Kćerke su često znale reći da se neće vratiti u Badljevinu, ali, eto, danas smo svi u Badljevini. Zajedno. Mihaela, udana Amić, je završila Policijsku akademiju, a potom i germanistiku pa danas radi kao profesorica njemačkog jezika na Srednjoj školi Daruvaru. Kćerka Dolores studentica je na Učiteljskom fakultetu, a sin Patrik učenik je 3. razreda gimnazije, bivši je streličar i najbolji sportaš Pakraca. Gabriela, udana Seleši, je završila prometni fakultet, direktorica je Turističke zajednice Pakrac, suprug je Mario, a sin Rafael učenik 5. razreda osnovne škole.
„Imam oko 300 voćaka, 7-8 vrsta trešanja i svih ostalih vrsta voća kako to i zahtijeva jedno seosko domaćinstvo. I, uživam u tome i ostalim kućnim poslovima. Moj bivši gazda i vlasnik ASB-a Horst Babinski me zove da pomalo radim na promociji proizvoda. Razmišljam. Možda i odem, jer i u Traunreutu ću biti kod kuće. I tamo je moja domovina“, završio je priču Zlatko.
(Izvor: pakrackilist.hr)