Bianka i Vladimir - potomci obitelji koje su nekoć držale pola Požege

"Mislim da nismo bili puno marljiviji od drugih ljudi, ali da su mogli birati prezime zvali bismo se Unternehmungslustig (Poduzetni)", kaže nam uz smijeh Bianka Fleissig-Benković, kćer Elenore i Vjenceslava Fleissiga (fleissig njem. "marljiv"). Vitalna 83-godišnjakinja je potomak dvije obitelji koje su krajem 19. stoljeća u potrazi za boljim životom doselile iz čeških Sudeta i Italije u Požegu i uspjele postati vlasnici "pola grada".

Biankin stric Dragutin 1912. godine pokreće strojobravarsku radionicu u Požegi, kasnije se uključuju njezin otac Vjenceslav i ujak Josip Del Fabro i tako nastaje nekadašnja ljevaonica, današnji Plamen. Njihov nećak Bogumil je osnivač i vlasnik Central kina. Glava obitelji Del Fabro, Antonio osnivač je brojnih ciglana u Požegi i okolici, dok je Mihovil Fleissig bio poduzetan graditelj. Nekako logično i njihovi potomci su se udružili pa su se Ana i Elenora Del Fabro udale za Fleissigove. Godine 1940. kupuju i renoviraju mlin u Zagrebačkoj ulici, njihovim pothvatima nema kraja.

- Cijela obitelj je bila uključena. Nisu se poslovni partneri i prijatelji vodili po restoranima nego kući te su žene bile obaviještene u kratkom roku, u 10 ili 11 sati muževi bi došli i rekli: "U 12 sati dovodim gosta na ručak, napravi nešto." Najviše je bila uključena teta Ana, koja je držala tri kuta kompanije. Cijeli teret gostiju je bio na njoj. Moje djetinjstvo je bilo jako lijepo, bila sam jedinica u proširenoj obitelji. Imala sam puno više pažnje nego što normalno djeca imaju - prisjeća se Bianka Fleissig.

Fleissizi i Josip Del Fabrio su među ostalim hvatali požeške zečeve i izvozili ih u Nizozemsku da obnove tamošnju populaciju. Neki su se spasili "strašne" sudbine.

- Bili su u dogovoru s lovačkim društvom u Zagrebu da se živi zečevi izvoze u Nizozemsku. Ovdje su ih hvatali u mreže i onda u kavezima nosili u Ljevaonicu jer je tamo bilo prostora. Svako malo bi neki od njih pobjegao. Ja sam tada imala četiri godine, zečevi su bježali i spašavali se, ali nevjerojatno kako su svi znali kuda treba ići, svi su krenuli put livade - ispričala nam je anegdotu iz mladosti.

Bianka pokazuje stare fotografije i nalazi jednu s Alojzijem Stepincem u Požegi kada je primala sakrament Prve pričesti. Ona se samo fotografirala s njime, ali njezin suprug nam se pohvalio kako su njih dvojica skupa pecali.

- Ja sam sa Stepincem "pecal" pastrve u Sloveniji 1938. ili 1939. godine. Dolazio je na praznike kod župnika u isto mjesto koje se onda zvalo Sveti Križ, a danas Planina pod Golico. Tog župnika je kasnije spasio od Nijemaca koji su gadno postupali sa Slovencima. Bio je jako dobar s nama djecom, vodio nas je i pokazivao kako se ribe love. Jasno, mi nismo nikada ništa ulovili, a on je - uključio se Biankin suprug Vladimir Benković.

Obitelj Fleissig je poslovno carstvo širila do sredine 1940-ih kada postaju nepodobni zbog komunističkog režima. Biankini roditelji umiru, oduzima im se sva imovina.

- Počelo je 1944. kada su u kuću ubacili stanare i vojsku, ali nisu svi ti ljudi bili prosti i bezobrazni. Obični vojnici, Makedonci su se pristojno ponašali. Nisu bili agresivni ili išli u otimačinu. Poštivali su i teško bolesnu mamu. Sami vojnici su bili normalni ljudi, ali politika se uplela. Godine 1966. smo emigrirali u Kanadu. Nismo morali emigrirati, ali nismo željeli živjeti u komunizmu.

Bianki i Vladimiru emigracija nije bla šok. Oboje su završili elektrotehnički fakultet u doba "dok ni tranzistori nisu postojali" i poznavali su neke strane jezike. 35 godina su proveli u Kanadi. Bianka je specijalizirala kliničku fiziku, a Vladimir se specijalizirao za rendgenske aparate i ostale medicinske uređaje koje je postavljao po bolnicama širom zemlje. Zbližila ih je ljubav i slična sudbina, Vladimirov otac je također bio poduzetnik pa su oboje bili obilježeni kao buržoazija.

- Bilo je malo nas žena na elektrotehnici, svaka cura je imala tri-pet-deset kolega koji su bili zainteresirani. Nije prišao prvi, prišli su mi "u čoporu", ali on se znao ponašati, imao je manire. Bilo je dobrih momaka koji su postigli kasnije karijere, ali bili su sirovina koju je netko trebao formirati - prisjeća se Bianka kako je odabrala baš Vladimira.

- Do mirovne smo bili tamo stalno, kasnije nam se pridružio i jedan nećak. Nakon toga smo se motali "simo-tamo" i prije 15 godina vratili u Hrvatsku. Dobili smo uredno neku odštetu koja je mizerna, daleko od toga da je ravna onom što je konfiscirano, ali je išlo glatko i fer. Samo se vuklo oko pet godina. Danas živimo na relaciji Zagreb - Požega, a ja sam se navikao da me zovu "požeški zet" - kaže nam uz smijeh Vladimir.

- Ovo je moja rodna kuća, tu sam došla na svijet, tu smo živjeli u "čoporu". Požega mi puno znači. Da me je netko pitao prije 20 godina, ne bih znala reći koliko, sad kada sam ostarila vidim da mi znači puno - odgovara Bianka.

- To je najbolji dokaz koliko smo mi Zagrepčani tolerantni, nikoga ne zovemo "zagrebačka snaha" ili slično. Mi smo "tolerantni svet" prihvaćamo sve "dojdeke" - nabacuje Vladimir.

Ovaj složni par, koji uskoro slavi 60 godina braka, ima toliko priča da bi se o njima mogla napisati knjiga. Požeški dom koji su obnovili, ukrašen je starim lovačkim trofejima, obiteljskim uspomenama i replikom karte Sjeverne Amerike iz 1690. godine. Vladimir nam za kraj dijeli jednu kanadsku anegdotu i razlog zašto su u tako dugo zajedno.

- U Saskatoonu, glavnom gradu provincije Saskatchewan bilo je jednom minus 30 stupnjeva. Tamo se ponekad takve temperature održavaju i nekoliko tjedana. Imate i električne grijače za automobile koji se uključe kako bi se mogli normalno pokrenuti. Ja sam radio na rendgenskim aparatima u tamošnjoj bolnici, a hodnici su bili svježe oprani. Čovjek koji me dovezao mi je rekao: "Pričekaj! Ja sad idem po auto". Stojim tako možda tri minute. On stane automobilom, ja zakoračim i cipela mi ostane smrznuta dolje, a noga izađe van - priča kroz smijeh.

- Znate li zašto smo toliko dugo zajedno? Ja sam na jedno uho malo gluh pa puno toga ne čujem. Okrenem gluho uho i eto ti ga - otkriva nam Vladimir tajnu dobrog braka.