Izložba ¨da poližeš prste¨: Lipičanka predstavila ukrase od šećera (foto)

Cvijeće i cvjetni aranžmani, razni ukrasi, pa mađarski vez iz Kapošvara, halbica, poculice i peča, marama stara više od sto godina, zatim božićne jaslice, torte, čak i zaleđeni vodoskok. Sve je to djelo ruku Rozalije Kurjaković, Lipičanke koja već više od 40 godina živi u Zagrebu. Posebnost ovih eksponata, koji su izloženi u Multikulturalnom centru u Lipiku, je što su svi napravljeni od šećera.

Izložba ukrasa od vrućeg i hladnog šećera je među Lipičanima izazvala veliku pozornost.

Lipičanka s Ergele

- Kada me pitaju jesam li Zagrepčanka, odgovaram da nisam. Ja sam oduvijek Lipičanka s Ergele. U tim stanovima sam odrasla, završila osnovnu i srednju školu i udala se, a oni su dana tako razrušeni i bijedni. U Lipik dolazim dvaput godišnje i to u Toplice. Što je čovjek stariji, to više teži svome domu. Svako ovo stablo, aleja kojom šećem, sve me podsjeća na prekrasno doba djetinjstva i mladosti gdje sam se igrala - priča ova vitalna 77-godišnja umirovljena učiteljica.

U Lipiku je izlagala i prije četiri godine, ali kako kaže, sada je to puno bogatija i sadržajnija izložba.

- Radim u dvije tehnike, s vrućim šećerom koji otapam i tog trenutka ga modeliram. Kod ove tehnike je važna brzina i preciznost jer se šećer brzo hladi i stvrdne. Druga tehnika je hladni šećer gdje sama zamijesim masu od šećera u prahu, bjelanjaka, glukoze, želatine i dobijem jednu divnu masu od koje pravim cvjetove.

Zaleđeni lipički vodoskok

- Motivi su razni, a ponosna sam na zaleđeni, šećerni vodoskok. Radila sam ga pet dana, a inspirirao me lipički vodoskok. Ovaj tjedan sam izlagala na promociji Hrvatskog kuharskog saveza i Saveza slastičara Hrvatske u hotelu Sheraton i kao gošća sam izložila upravo ovaj vodoskok. Jedan od slastičara mi je za njega ponudio 4 tisuće kuna. Nisam ga prodala jer i inače uopće ne prodajem svoje radove iako ima ponuda - pojašnjava Rozalija.

Izradom ukrasa od šećera bavi se od 2002. godine iako se sa suprugom Mirkom godinama prije toga bavila izradom i prodajom torti i kolača. Nakon smrti supruga, Rozalijina djeca Silvana i Mladen su je praktički usmjerili prema ukrasima od šećera.

- Prijavili su me na jedno natjecanje u hotelu Eplanade u Zagrebu gdje sam odmah osvojila prvu nagradu s tortom od tri velika srca s dva predivna labuda, koju sam posvetila suprugu. Djeca su znala da je moja strast vrući šećer i poslali su me u prestižni talijanski institut za slastičare gdje sam bila tri dana i puno toga naučila - kaže Rozalija. Dodaje da nema uvjeta za izradu ukrasa od puhanog šećera iako joj je to velika želja.

Šećerne jaslice izložene u Rimu

S ponosom ističe i da je članica Društva "Jaslica" pri Etnografskom muzeju u Zagrebu s kojim svake godine izrađuju izložbene jaslice. - Ponosna sam što sam 2012. godine napravila jaslice od šećera koje su bile prezentirane u Rimu na svjetskoj izložbi jaslica, među 160 jaslica iz cijelog svijeta.

Svi eksponati jestivi

Ne zna točno koliko je eksponata izložila na lipičkoj izložbi, ali tvrdi da su svi jestivi. - Često su me to novinari pitali i uvijek sam ih ponudila da slobodno pojedu cvijet. Lani je zagrebački gradonačelnik, gospodin Bandić bio na proglašenju najboljih slastičara i kuhara Hrvatske i ja sam tada imala izložen predivan buket karanfila. On je tada jedan pojeo, a drugi si stavio za rever - priča Rozalija.

Kaže da joj jako smeta što pojedini novinari i posjetitelji koji ne znaju o čemu se radi, prođu pored njezinih ukrasa misleći da se radi o plastici. - Jednom prilikom mi je jedna novinarka rekla da je to plastika. Pitala sam je hoće li pojesti tu plastiku ako je ja pojedem. Tako sam i napravila i pojela jedan cvijet, a nakon što je i ona učinila isto, uvjerila se da su ukrasi od šećera, a ne od plastike.

Iako je u mirovini, tvrdi da su joj dani bogati, sadržajni i ispunjeni, a ideja joj ne nedostaje. - Kada noću ne mogu spavati, onda mi dolaze ideje i ja ih zapisujem jer bih ih inače zaboravila, a onda po danu krećem u njihovu realizaciju. Iako sam u 78. godini života, mogu reći da mi je i dalje ruka čvrsta, mozak čist, ali su noge slabe i zato i dolazim u Toplice u Lipik. No, to me ne priječi da rukama i dalje radim ono što volim i što me ispunjava - zaključuje na kraju.