Rukometna legenda u Požegi: ¨Nema uspjeha bez fanatičnog rada¨

"U bilo kojoj djelatnosti bez fanatičnog rada nema ni velikih rezultata. Ako se radi trening polovično, onda su takvi i rezultati", kaže Abas Arslanagić, rukometni golman, osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Munchenu, trener reprezentacije Katara, sportski novinar...

Rukometna legenda posjetila je Požegu u povodu turnira "Požeški dječaci" i promocije knjige "Rukometni golman – Najvažnija karika uspjeha" u prostoru Hrvatske gospodarske komore. Abasove veze s Požegom počele su još dok je kao mladić ovdje dolazio igrati.

- Nije slučajno što sam se vratio u Požegu. Od 2000. do 2002. radio sam u požeškom Zvečevu. Smatram da smo to radili dobro, to je bio zlatni period požeškog rukometa. Mislim da smo čak trebali igrati finale s Podravkom. Splet okolnosti je napravio da smo bili treći, što je bio izuzetan rezultat. Ovo je moja treća knjiga koja se bavi istom problematikom. To je vratar kao najvažnija karika u timu. U ovom izdanju sam sažeo svoj životni, igrački i trenerski opus od 1958. od kada sam u rukometu. To je puno godina. Prvi put pišem u prvom licu i iznosim savjete i svoje iskustvo, Pokušavam trenerima i mladim golmanima ukazati na pogreške u trenažnom procesu. Svi su sposobni kazati: "Golman je 50 posto uspjeha". Želja mi je se počne cijeniti trenere koji rade s golmanima jer to je težak fizički posao, to je šutiranje do besvijesti. Koliko trenera golmana ima 50 posto plaće prvog golmana? Vjerujem da nema nitko - rekao nam je Abas Arslanagić.

- Počeo sam braniti u "malom mjestu preko puta Požege" u Derventi za lokalni "Partizan", kasnije sam otišao u onaj beogradski. Tu sam se kratko zadržao, i tu su bili moji prvi kontakti s organiziranim treningom. Najzaslužniji za moj napredak je bio trener u Derventi Huso Jusufbegović koji je ratni period radio u Požegi kao trener "Zvečeva". On me usmjerio, dao mi je šansu kao klincu od 17 godina. U "Partizanu" sam isto imao sreću da je golman Pero Lazarević prestao braniti i počeo trenirati. To je bilo istina samo godina dana. Onda sam napravio životnu odluku i otišao u banjalučki "Borac". S "Borcem" smo bili prvaci 1976. Već tada smo trenirali sedam puta tjedno. Rad je bio profesionalan, a naknada amaterska. Studirao sam u Sarajevu, a vikendom sam išao igrati. To je bilo odricanje, samokontrola i samodisciplina što je i odlika golmana - opisao nam je svoj životni put Arslanagić.