¨Škola nam je tada bila izvor sigurnosti i radosti¨

Iako je u to vrijeme život bio prilično nesiguran, u rujnu 1992. godine u lipičku osnovnu školu krenula je prva poslijeratna generacija učenika prvašića. Za njih 18 je bila zadužena učiteljica Julija Dumančić, a zahvaljujući inicijativi na Facebook, učenici i učiteljica okupili su se nakon 22 godine.

Jučer je ispred Osnovne škole Lipik bilo svečano, emotivno, ali prije svega veselo, a uz vidno uzbuđenu učiteljicu Juliju, na stepenicama lipičke škole okupilo se ukupno 14 učenika. Neki se nisu vidjeli godinama pa ne čudi da je uz pozdrav pala i pokoja suza.

- Imam 67 godina, prije dvije godine sam otišla u mirovinu, a učiteljski posao sam radila 43 godine, od čega 20 godina u školi u Čagliću i 23 godine u Lipiku. Odškolovala sam i na neki način podigla, pripremila za život tisuće djece i svaka generacija je bila krasna, ali ova prva je bila posebna i neponovljiva. To su bili moji najbolji đaci, moji mali heroji - rekla je učiteljica Dumančić dok je dočekivala svoje prvašiće, danas odrasle i zrele ljude.

Lijepo je vratiti se u to vrijeme

Maja Klaić, jedna od učenica je donijela stare fotografije koje su probudile neke već zaboravljene uspomene. - U Lipiku sam živjela do 14 godine, a kada sam završila 8. razred odselila sam se u Zagreb. Danas sam profesorica hrvatskog i talijanskog jezika, radim u srednjoj školi, udana sam i imam obitelj, a u Lipik vrlo rijetko dolazim. Ovo je bila prilika koju nisam htjela propustiti i neke od svojih prijatelja vidim nakon više od 10 godina. Neobičan je osjećaj ponovno vidjeti prijateljice i prijatelje, uzbuđena sam, lijepo je vratiti se u te dane - rekla nam je Marina Mladenović Franješević.

Posebnu pažnju, ali i smijeh učenika, izazvao je imenik koji je na okupljanje donijela učiteljica. Svatko je provjerio ocjene, a zajednička konstatacija je kako je bilo jako puno petica.

 Uz spomenute Maju i Marinu, na okupljanju su bili Ivan Ivošević, Ana Marija Kuhar, Goran Potnar, Antun Žunčić, Željko Mance, Ivica Szarvaš, Vedrana Vondrak, Vanja Balen, Tomas Subašić, Željka Bukvić, Martina Terranova i Sanja Horvat. Kasnije se društvu trebao priključiti Ognjen Kafka, a izostali su su David Stojaković, Andrea Ivanović, Antonio Nadaždi, Vedran Rađenović, Kristijan Kozić, Maja Kovač i Dario Szarvaš. Prije 22 godine prvašići danas su liječnice, učiteljice, frizerke, terapeuti, profesionalni vozači, slastičari, turistički vodiči, električari, plinoinstalateri, građevinski tehničari, kineziolozi, upravni pravnici. Većina ih živi u Lipiku i Pakracu, no ima ih koji su odselili u Švicarsku, Zagreb, Gospić, Veliku Goricu, Istru.

- Sjećam se da je Ivica Szarvaš jednom rekao da će, kada odraste, raditi u "Komunalcu" kao i njegov tata Željko. Eto, želja mu se ispunila - rekla je Julija i prisjetila se kako je tada bilo raditi.

Velika složna obitelj

- Bilo je to jako teško vrijeme i mi smo radili u posebnim uvjetima, ali smo zbog toga bili jedna velika, složna obitelj. Nismo izlazili iz škole, tjelesni smo imali u hodniku, a često nismo imali ni osnovna sredstva za rad. Bilježnice i opremu su djeca dobivala uglavnom iz donacija, najviše iz Italije, a bilo je situacija da nismo imali čak ni krede. Tada bismo sjeli i učili uz priče. Jako puno smo pjevali, veselili se, maštali. Stvarnost je bila tmurna jer je rat još uvijek trajao, mnoga djeca su proživjela traume, nekima su roditelji poginuli ili su ranjavani i nastojala sam da im škola bude izvor radosti. Što se tiče učenja, tražila sam puno od njih i bili su stvarno vrijedni. Rad i uspjeh sam nagrađivala tako da, kada bi se netko istaknuo, ne bi morao doći u školu dva dana - kaže učiteljica Julija.

Većinu djece su u školu dovodili roditelji, a nekima je odlazak u školu bio odlazak u sigurnost. - U to vrijeme sam s roditeljima živjela preko pruge, u Mljekarskoj ulici, jako blizu linije razgraničenja. Sjećem se da smo se za vrijeme pucnjava ili granatiranja sklanjali i spavali na stubištu pa je meni odlazak u školu bio odmor od tog straha - prisjeća se Vanja Balen.

Škola je bila drugi dom i Željki Bukvić. - Prijepodne bi bila na svojoj nastavi, a onda sam popodne ostajala u školi jer me je čuvao stric koji je predavao biologiju i s njim sam išla na predavanja - pojašnjava Željka.

Bojali se grmljavine jer su podsjećale na granate

Dok su djeca bila bezbrižna i, kako danas priznaju, nisu razmišljala o opasnostima niti su ih bili svjesni, učiteljica Julija priznaje da je strahovala za djecu. - Isplakala sam puno suza. Roditelji su doveli svoju djecu da u to vrijeme idu u školu i to je bila velika odgovornost. Bogu hvala što se nikome nikada nije dogodilo ništa loše. Problem je bio što škola nije imala sklonište, ali sam imala plan i u slučaju granatiranja bismo se sklonili u školski hodnik. Ova djeca, ali i njihovi roditelji su stvarno bili hrabri, a jedino što bi djecu uplašilo bila je grmljavina jer su mislili da počinje granatiranje.

Prisjetili su se učenici nepodopština koje su radili, razbijanja stakala ili skidanja vrata od učionice. Dečki se sjećaju kako su iz znatiželje istraživali dvorište u potrazi za municijom i čahurama s kojima su kasnije igrali nogomet. Prisjetili su se i simpatija koje su se rađale u školskim klupama, ali i hrane u školi.

- Imali smo obrok, odnosno pakete u kojima su bile vrećice s perecima, ribicama i čokoladnim kokicama koje nikada neću zaboraviti jer su bile odvratne - rekla je Maja.

Kako je učiteljica prevarila učenike

Granata i pucnjave je bilo sve manje pa se i razred proširivao i u 4. razredu ih je u učionici bilo 30-ak. Učiteljica Julija se prisjetila i posebne metode učenja.

- Kada smo učili o rijekama i lijevoj i desnoj obali, nisam ih mogla odvesti do rijeke Pakre jer je to bilo nesigurno. Onda smo u razredu uzeli žljebu od oluka, nagnuli je i u nju ulili vodu i tako sam ih naučila o toku rijeke i njenim obalama - prisjeća se Julija i dodaje kako je svoje učenike u jednom ipak prevarila.

- U 3. razredu smo otišli malo obići park i sve oko nas je još uvijek bilo razrušeno. Tada sam im rekla: Djeco, dok vi narastete, sve će ovo biti izgrađeno i ovo će biti najljepši gradić na svijetu. Ispalo je da sam prevarila djecu, ali nije to do mene - priznaje Julija.

Na kraju je svojim "učenicima" poručila kako joj je ovo jedan od najljepših dana u životu. Poželjela im je puno zajedništa, međusobnog druženja i pomaganja, te da svi pronađu posao i ne odsele iz Hrvatske. Ta se želja odnosi i na Tomasa Subašića.

- Po zanimanju sam profesionalni vozač i trenutačno sam nezaposlen. Tražim posao kao i jako puno ljudi i strpljiv sam. U svakom slučaju nadam se da ću ostati ovdje živjeti i raditi - zaključuje Tomas koji će uskoro napuniti 30 godina.