Požeški proljećari prisjetili se događaja od prije 55 godina: Cilj je bio jačanje hrvatske nacionalne svijesti i ravnopravnost hrvatskog naroda

Sudionici Hrvatskog proljeća iz požeškoga kraja okupili su se u Požegi na poticaj Pleterničanina Drage Subotića kako bi obilježili 55. obljetnicu tih povijesnih događanja i prisjetili se vremena u kojem su se zalagali za nacionalnu ravnopravnost, veće slobode i demokratizaciju društva.

Na susretu su, uz inicijatora okupljanja Dragu Subotića, bili dr. Antun Lovrić, Vinko Pustajić, August Raguž, Đuro Šulc, dr. Stipe Čirko i drugi nekadašnji sudionici i podupiratelji pokreta. Okupljene je pozdravila i požeško-slavonska županica Antonija Jozić.

U znak sjećanja na sve koji su se borili za slobodu Hrvatske, požeški proljećari položili su vijenac kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata. Nakon toga nastavili su druženje, tijekom kojega su se prisjećali nekadašnjih događaja, ljudi i sudbina koje su obilježile to razdoblje.

Dr. Antun Lovrić podsjetio je kako je Hrvatsko proljeće početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća predstavljalo značajan politički, kulturni i društveni pokret u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Njegove su temeljne odrednice bile jačanje hrvatske nacionalne svijesti, ravnopravnost hrvatskog naroda, demokratizacija društva, gospodarski razvoj i veće nacionalne slobode.

Važnu ulogu u razvoju reformskih procesa imala je X. sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske u prosincu 1969. godine, nakon koje su ojačali zahtjevi za promjenama, povezani s djelovanjem Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Pokret su poduprli Matica hrvatska, književnici, studenti i brojni građani, a značajan doprinos raspravama o nacionalnom identitetu dala je i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine.

Promjene koje su zahvatile Hrvatsku odrazile su se i na Slavoniju, pa tako i na Požegu. Sve glasnije izražavali su se zahtjevi za nacionalnom ravnopravnošću i većim slobodama. Lovrić je posebno istaknuo Matu Novačića, koji je tadašnje kadrovske odnose u požeškim društveno-političkim strukturama smatrao neodrživima i diskriminirajućima za hrvatski narod. Novačić je krajem prosinca 1971. godine, nakon sloma Hrvatskog proljeća, prebjegao u inozemstvo.

Prekretnica je nastupila krajem studenoga 1971. godine, kada je na sjednici partijskog vodstva u Karađorđevu zaustavljen reformski pokret. Uslijedili su progoni, uhićenja, smjene i udaljavanje brojnih sudionika Hrvatskog proljeća s političkih i javnih dužnosti. Posljedice takve politike osjetile su se i u Požeštini.

Politički obračun zahvatio je i brojne Požežane koji su podupirali reformske procese ili obnašali dužnosti u tadašnjim društveno-političkim organizacijama. Među njima su bili Boro Zma, predsjednik Općinske konferencije SKH, Ilija Papac, sekretar Općinskog komiteta SKH, Valentin Gilanj, predsjednik Općinske konferencije SSRN, Leopold Brus, predsjednik Općinskog sindikalnog vijeća, te Antun Lovrić, tada član Predsjedništva Saveza omladine Hrvatske. U omladinskim organizacijama djelovali su i Ivan Pišmiš i Franjo Brezicki. Posljedice političkih smjena i progona osjetili su i brojni drugi lokalni dužnosnici i javni djelatnici.

Posebno emotivno bilo je prisjećanje Drage Subotića, koji je u vrijeme tih burnih događaja imao dvadesetak godina. Prisjetio se brojnih imena svojih nekadašnjih suradnika i istomišljenika kojih, nažalost, više nema među živima. Kako je istaknuto tijekom susreta, broj živih sudionika Hrvatskog proljeća s požeškog područja danas je manji od deset. Među njima je i Požežanin Jozo Vulić, koji je u to vrijeme radio kao poštar, a danas ima više od 90 godina.

Većina danas živih požeških proljećara bili su mladi ljudi, ponajprije omladinci koji su vjerovali da se društvo može mijenjati i da hrvatski narod treba imati ravnopravan položaj. Njihova su osobna iskustva, obilježena nadama, političkim pritiscima i posljedicama sloma pokreta, važan dio lokalne povijesti.

Okupljanje u Požegi bilo je stoga više od prisjećanja na jedno političko razdoblje. Bio je to susret ljudi koji su dijelili zajednička uvjerenja i iskustva te prilika da se sačuva sjećanje na događaje i sudionike Hrvatskog proljeća, pokreta čije su ideje o nacionalnim i demokratskim slobodama ostale dijelom hrvatske povijesne baštine.