VANJA KRNIĆ: Do kada 1945.

Za isti stupanj oštećenja, ratni i civilni invalidi u Hrvatskoj tretiraju se potpuno drugačije. Razlike u iznosu državne pomoći je višestruka. Rat je službeno davno završio, a podjele umjesto da budu sve manje  one su sve veće. Branitelji nakon nekoliko desetljeća svugdje u svijetu bi već bili veterani rata, a prava prosječena iz nečije invalidnosti, smrti  ne bi trebala/ smiju  bit proporcionalno povećava, kao i broj korisnika istih iz razloga dopadnosti vladajućih struktura korisnicima( vojsci) istih. 2021 pitati se može li unuk/a naslijediti mirovinu svog djeda partizana/ ustaše/ domobrana/ Indijanca/ kauboja/ križara?  Bilo  bi suludo i misliti da još postoje takvi, osim  stvarnog sudionika NOB a  čovjeka kojem ni vrijeme ništa ne može Josipa Manolića. Žrtva je žrtva i treba poštivati svaku, kao i svakog. U konačnici ratovi su završili  i valjda ih više neće biti na ovim prostorima u narednom bar stoljeću.

Razlike

Osobe s invaliditetom koje spadaju u kategoriju neratnih invalida su suočene i sa zakonskom diskriminacijom, jer su invaliditet stekli u 'pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu'. Koliko ih je i kako žive koga je uostalom briga? Osobe s invaliditetom  nalaze se u “ birokratskom“ vakuumu čekajući i očekujući davno obećano, ali nikad izvršen Zakon o inkluzivnom dodatku. Zakonska legislativa podijelila je osobe s invaliditetom tako da imamo zakon o „Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata“ i „Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom“. Naravno uz svaki zakon idu tisuće stranica neupotrebljivih pravilnika i vezanih zakona, koji su krasni na papiru, ali u realizacija im je nepoznat pojam.

Razlike između osoba s invaliditetom i zakonski su formulirane. Neki će reći „invalid je invalid“, drugi će ispraviti  pravilno osoba s invaliditetom, a treći će uputiti na ispravno jezikoslovlje.

Vojni, civilni invalid rata ili mira, pa onda osoba s invaliditetom, koliko naziva za isti pojam ali drugačije stečen, drugačije proračunski/politički tretiran. Još  će puno Save  proteći dok svi shvate da je ipak „ invalid je invalid“ i u svome veselju, sposobnostima zdraviji od većine da ostaje upitnik tko od nas nije invalid, pardon osoba s invaliditetom? Sama invalidnost je dio raznolikosti, početak diskriminacije, empirijskog dokaza suludosti svih politika koji ljude dijele na jednake i jednakije.

 Nažalost postoje dvije vrste "soba s invaliditetom: Oni koji previše razmišljaju o onome što su izgubili i oni koji se koncentriraju na ono što im je ostalo. Država ako se upetlja proporcionalno se povećava i opasnost da izgube ono što im je ostalo.

1945 i 1991, jedino ostaje pitanje koje godine ćemo priznati da je 1945 ideološki i kalendarski prošla. Ispada da nama treba još sto godina da dođemo bar do 91 e i 45 u ostavimo iza sebe.

Uvjeren sam da u pregovorima za sastavljanje većine u Gradskom vijeću važnu ulogu igra odnos prema osobama s invaliditetom , kao i izgradnja škole Milan Amruš, zapošljavanje osoba s invaliditetom u gradskim poduzećima, ustanovama, pristupačnost, jednak odnos prema svim  Brođanima bez  obzira tko, što i čiji oni bili. Vruće je ako nastavim napisat ću još memorandum.