Druga korizmena tribina u Požegi
6.3.2026. | 05:29
Požeška biskupija
Pregleda: 540
FOTO: Požeška biskupija
Na drugoj Korizmenoj tribini četvrtkom u neposrednoj pripravi za Susret hrvatske katoličke mladeži u Požeškoj biskupiji, u četvrtak 5. ožujka 2026. u Dvorani sv. Terezije u Požegi gostovao je Josip Milković s temom „Kada s Bogom i nemoguće postane moguće“ te je podijelio s nazočnima snažno svjedočanstvo o stradanju, vjeri i novom životu.
Nakon molitve, moderator Miroslav Paulić je pozdravio sve sudionike, predstavio gosta te ih uveo u temu večeri. U uvodnoj riječi istaknuo je kako su korizmene tribine osmišljene kao dio priprave za veliki susret mladih te kao prigoda da mladi upoznaju različite životne perspektive i svjedočanstva vjere. „Od svih naših ovogodišnjih gostiju mislimo da je večerašnja priča najintrigantnija, najpotresnija, paradoksalno i najzanimljivija“, kazao je moderator Paulić te dodao kako je riječ o životnoj priči „o neočekivanom stradanju, preživljavanju i dubokom duhovnom preobražaju koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim“.
Podsjetio je kako korizma poziva na tišinu, propitivanje i nadu te naglasio da križ nikada nije posljednja riječ. „Večeras je s nama mladi čovjek koji je na vrlo bolan način susreo križ, ali ga nije doživio kao kraj“, rekao je moderator Paulić, pojasnivši da je Milković kao mladić stradao od mine i od tada živi s trajnim posljedicama, ali njegova priča ne govori ponajprije o tragediji, nego o onome što je uslijedilo nakon nje, o borbi, traženju Boga i radosti koja nadilazi okolnosti. „Dragi prijatelji, večeras ne slušamo priču o gubitku, nego o smislu“, zaključio je Paulić pozdravljajući gosta tribine.
U svom svjedočanstvu Josip Milković progovorio je o životu prije nesreće, ali i o putu dubokog obraćenja koji je uslijedio nakon tragedije. Kao mladić volio je sport, osobito nogomet, te je jedno vrijeme bio i nogometni sudac. Završio je studij građevine u Splitu i potom se odlučio na vojni poziv. Iako je odrastao u vjerničkoj obitelji te redovito molio i pohađao svetu misu, priznao je da njegova vjera tada još nije bila potpuno osobna. „Molio sam i išao na misu, ali često iz navike. Bio sam vjernik, ali Boga zapravo nisam susreo“, posvjedočio je.
Prekretnica se dogodila tijekom završne vojne vježbe u Cerovcu kraj Karlovca. Prisjetio se kako je toga jutra imao neobičan osjećaj i kao da je u sebi čuo upozorenje da ne ide na vježbu. Unatoč tomu, iz upornosti i tvrdoglavosti odlučio je sudjelovati do kraja. Tijekom vježbe vojnici su dobili zapovijed da ispitaju djelovanje određene vrste mina, a Josipu je zapovjeđeno da pokupi preostale eksplozive. Trebao je samo zapaliti fitilj i udaljiti se, no zbog neispravnosti sredstva, u njegovim je rukama eksplodirala naprava od dva kilograma TNT-a. U snažnoj eksploziji zadobio je teške ozljede po cijelom tijelu. „Bio je to bolan i strašan trenutak. Imao sam opekline od glave do pete, udovi su bili odvojeni od tijela“, prisjetio se.
Prevezen je u bolnicu u Karlovcu gdje je započela prva borba za život. U tim trenucima, usprkos šoku i boli, osjetio je neobičan unutarnji mir. „Kao da sam znao da to nije kraj“, rekao je, istaknuvši kako su u isto vrijeme njegova obitelj, prijatelji i brojni ljudi molili za njega jer su liječnici govorili da je za njegov oporavak potrebno čudo. Nakon Karlovca premješten je u zagrebačku bolnicu Dubrava gdje je bio u komi. Kako je posvjedočio, njegovo je tijelo bilo teško oštećeno, mnogi organi nisu bili na svom mjestu, lice mu je bilo smrskano, a disanje ovisno o aparatima. To razdoblje opisao je kao duboki san i svojevrsni proces čišćenja duše. Upravo tada izrekao je prvo potpuno predanje Bogu: „Bože, u ruke tvoje predajem duh svoj. Neka bude volja tvoja.“
Nakon buđenja iz kome nije mogao ni vidjeti ni čuti. Suočio se i s gubitkom noge, što mu je osobito teško palo. Tijekom dugog i bolnog liječenja ponovno je prolazio kroz teške kušnje, ali u jednom trenutku izgovorio je novo predanje Bogu. Tada je, kako kaže, osjetio da mu Bog daje snagu da s vedrinom i radošću prihvati ono što mu se dogodilo.
Veliku ulogu u njegovu duhovnom rastu imalo je Sveto pismo. Prijatelj mu je donio radio i audio Bibliju te je počeo redovito slušati Božju riječ. „Tek tada sam shvatio koliko malo poznajem Sveto pismo. U meni je rasla želja da upoznam Isusa kao osobu“, kazao je. Nakon bolničkog liječenja započeo je rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, gdje je, uz tjelesni oporavak, započeo i duboki duhovni put. I ondje je, suočen s trenucima tame i gubitka smisla, ponovno Bogu predao svoj život. U tim trenucima osjetio je snažan poticaj da upravo u vlastitoj tami bude svjetlo drugima. U toplicama je susretao brojne mlade ljude s teškim ozljedama i dijagnozama te ih je nastojao ohrabrivati i svjedočiti im kako u vjeri mogu pronaći snagu. Razgovori s psihologom potaknuli su ga da i sam upiše studij psihologije na Sveučilištu u Zadru, koji je prošle godine uspješno završio. Nada se da će svoje iskustvo i znanje moći staviti u službu drugih, osobito onih koji prolaze kroz teške životne situacije.
Na kraju svjedočanstva podijelio je i radosnu vijest iz osobnog života, zaručen je i uskoro planira vjenčanje. Kako je rekao, Bog je uslišio njegove molitve i na njegov životni put poslao osobu s kojom želi graditi budućnost. Zaključujući svoje svjedočanstvo, Milković je poručio mladima kako se isplati težiti svetosti, boriti se protiv grijeha i osluškivati Božju volju. „Bog sve vodi i svemu daje smisao“, naglasio je, potaknuvši okupljene da i u vlastitim životnim križevima prepoznaju put koji vodi prema novom životu.
Nakon održanog svjedočanstva sudionici su imali priliku postavljati pitanja na koja je Josip odgovarao. Zahvaljujući na svjedočanstvu, moderator Paulić je na svršetku najavio iduću Korizmenu tribinu koja će se održati u četvrtak 12. ožujka, a na njoj će gostovati glazbenik Dominik Lučić koji će pjesmom i svjedočanstvom progovoriti na temu „Iza svjetala pozornice…“.
