Grgurevo u Požegi - 4. dio
18.3.2018. | 11:41
Mladen Mirković
Pregleda: 9744
FOTO: D.M.
U ljetopisu Franjevačkog samostana Sv.Duha u Požegi u XX. stoljeću Grgurevo se prvi puta spominje 1906. Godine. Otac Martin Novak zapisao je 12. ožujka: „Bio je jako lijep dan. Sunce je sjalo i bilo je toplo, mnogi su građani pohodili vinograde i pucnjava je trajala do kasno u noć. Ove je godine veliko Gradsko zastupstvo zaključilo, da svake godine na ovaj dan okiti zelenim vijencem spomenik Fra Luke Ibrišimovića na trošak grada. Grad je još visoku zemaljsku vladu zamolio, da bude popodne toga dana svake godine školski praznik na svim školama u Požegi za bolju uspomenu mladeži i potomstvu na dan oslobađanja Požege od Turčina. Vlada je to odobrila i poslušala“. Isti ljetopisac zapisao je 12. ožujka 1910. kako su „na Grgurevo neki požeški građani slavili uspomenu na izgon Turaka iz Požege po našem Luki Ibrišimoviću 1688.
To je stari običaj Požežana, a uspomena se slavi pucanjem iz pušaka i topova i drugim veseljem u vinogradima“. Franjo pl. Ciraki, u svom dnevniku, 12. ožujka 1910. godine zapisao je: „Dan je prekrasan, sunčan i topal. Gimnazija ima prosti dan. Valjda će se tkogod i k nama skrenuti“. Tada već bivši požeški gradonačelnik, spominjao je Grgurevo u svojim dnevnicima dugi niz godina. Obično bi zapisao „kako se glasno pucalo u brdima“. Iako je imao veliki vinograd na Požeškoj gori, u predjelu zvanom Garevica, koji je obitelji donosio najveće prihode, sam Ciraki Grgurevo gotovo nikada nije proslavljao u vinogradima – običavao je toga dana dočekivati goste, u svojoj kući preko puta požeškog Grabrika (iako to nigdje izrijekom ne navodi, pretpostavljam da na proslave u brda nije odlazio, zbog krhkoga zdravlja kao i činjenice da mu je još kao dječaku amputirana noga zbog nezgode na sanjkanju). Te iste 1910. godine 12. ožujka, u svome dnevniku zapisao je tada tek budući požeški gradonačelnik Julije Kempf: „I danas slave Požežani svake godine na Grgurevo po vinorodnim brjegovima obljetnice izgona Turaka iz Požege, spominjući se onoga dana pucanjem iz pušaka i ispaljivanjem mužara“.
Slavilo se Grgurevo glasno i žestoko početkom XX. stoljeća. Požežani su svakog 12. ožujka odlazili u svoja brda, proslavljajući dan Sv.Grgura na Velikom kamenu (taj naziv nose obronci Požeške gore smješteni iznad Trga sv. Trojstva), pored Thallerove kolibe, ili kapelice Sv.Vida, na Kalvariji, i Sokolovcu, pored Fabijanove kolibe, pa zatim na Garevici, Fratrovici, Badinicama, na Seovačkom putu kao i svuda po vinogradima širom Požeške gore. Fabijanova koliba bila je vinogradarska kuća gostioničara Jakoba Fabijana, okruglo ovalnoga tlocrta izgrađena početkom XX. stoljeća na brdu Sokolovac, između Kalvarije i Domovinskog križa, neposredno iznad Tekije. Izdaleka je bila vrlo slična Thallerovoj kolibi, ali nešto manja, Na zidu kolibe bila je kamena ploča sa zapisom o Fra Luki Ibrišimoviću i borbi Požežana za oslobođenje od Turaka. Na samom kraju II. svjetskog rata Fabijanova koliba teško je oštećena pogodcima iz topa. Nakon rata koliba i okolni vinograd postali su vlasništvo Požežana Cezarine i Ivana Polanca, za mene dragih starijih ljudi iz Sokolove ulice u čijoj sam kući još kao maleni dječak 1970-ih godina prvi puta upoznao akademika Matka Peića, najvećeg hrvatskog putopisca. Srušila se Fabijanova koliba sama od sebe, od posljedice teških ratnih oštećenja, 1950-tih godina, no Polancovi su u vinogradu još godinama poslije rata tiho proslavljali Grgurevo.
U vremenu između dva svjetska rata Grgurevo su Požežani slavili na svoj uobičajeni način – spomenuti ću neke od onih koji su svakoga 12. ožujka 1920.-ih i 1930-ih organizirali slavlja u svojim vinogradima na Požeškoj gori. Gostioničar Jakob Fabijan slavio je s društvom na Sokolovcu kod već spomenute Fabijanove kolibe, odvjetnik Čargonja slavio je u svom vinogradu na Sv.Vidu. Na Velikom kamenu slavili su trgovac Ferdo Miler, činovnik Škrgatić, ravnatelj ratarnice Oberdorfer, te posjednici Josip Mravak i Đuro Korenić. Na Thallerovoj kolibi slavila je Grgurevo obitelj Thaller s prijateljima, dok su na obroncima iznad Arslanovaca u to vrijeme redovito slavili kovač Izidor Hart i brijač Ivan Muljević. U predratno vrijeme Grgurevo su proslavljali i ljekarnik Mirko Kraljević, odvjetnik Dragan Kraljević, činovnik Miro Ivković i agronom Stjepan Koydl, po kojemu je ime dobilo požeško udruženje vinogradara i vinara! Za vrijeme II. svjetskog rata proslave Grgureva utihnule su. O njima govori samo jedan kratki zapis u franjevačkom ljetopisu, datiran 12. ožujka 1942. godine. Otac Alfons Andročec toga dana je zapisao: „Imali smo izlet i proslavu Grgureva u vinogradu“!
Nakon II. svjetskog rata požeški mužari i topovi uglavnom su se prestali oglašavati. U Ljetopisu Franjevačkog samostana dana 12. ožujka 1947. godine ljetopisac o. Tarzicije Trstenjak zapisao je: „12. ožujka bio je lijep dan, ali nije bilo na Sokolovcu više tradicionalne proslave, kako je naš Fra Luka Ibrišimović istjerao Turke iz Požege. Sve to je hrvatsko i katoličko i ima da nestane. Još u jesen razbili su krasnu ploču od mramora koja je bila na spomeniku Fra Luke. U sredini ploče bio je hrvatski grb i netko je u njega pucao i razbio ploču. Dakako da se o tome nije provela istraga.“ Gvardijan samostana o. Kazimir Đurman na Grgurevo 1950. godine zapisao je: „Održalo se u Požegi predizborno zborovanje poslaničkih kandidata za kotar Požegu Zvonka Brkića i ili je Rikanovića (seljaka, a sada posjednika diplomatske škole). Obadvojica su članovi komunističke partije. Kuće na Trgu su okićene zastavicama, ćilimima i slikama komunističkih prvoboraca. Na zborovanju bila je vojska pomiješana među građane, koji su morali doći pod pritiskom prijetnji uz vlastoručne potpise... Noću pred miting skojevci (kom.omladina) su lijepili po kućama plakate i pisali parole po pločnicima. Pred našom crkvom su napisali: „Dolje klerofašisti, najveći narodni neprijatelji!“. Osim toga su nam kamenjem razbili prozor na koru crkve...“. Nepoznati ljetopisac tri godine kasnije, 12. ožujka 1953. zapisao je: „Grgurevo se gotovo zaboravilo, nova Požega ne sjeća se dana kada je pod vodstvom fra Luke oslobođena turskog zuluma“.
Iako se požeški mužari nisu čuli od 1945. godine, pa sve do ranih 1970-tih, samostanski ljetopisac pogriješio je napisavši kako se Požega „više ne sjeća fra Luke“. I tih „olovnih“ godina tinjala je požeška grgurevska tradicija, samo puno tiše nego prije. Požeški vinogradari redovito su odlazili u brda svakog 12. ožujka, i uz vino pričali o brkatom fratru Luki i svetoj slobodi. 50-ih i 60-tih godina XX. stoljeća Grgurevsku tradiciju sačuvali su Josip Zanetti, Josip Skala, Franjo Barišić, Ivan Podgoršek, Zdravko Martinčić, Martin Lončar, Dragutin Muljević, Pišta Koydl i drugi. U ljetopis Franjevačkog samostana 12. ožujka 1971. godine zapisao je otac Božo Grđan znakoviti zapis: „Danas je Grgurevo, dan oslobođenja Požege od Turaka 1688. Navečer su pucali topići, prvi puta nakon rata (1945.). U Požeškom listu u četvrtak 11.3.1971. Rudolf Heli je napisao prikaz proslave Grgureva, i citirao našu kroniku iz 1825.“. Grgurevo na Sokolovcu, kod Fabijanove kolibe te, i idućih godina proslavljali su vinogradari zaposleni u požeškoj Pošti – Ivo Polanc i Vilko Bajza te njihovi prijatelji Božo Marić, Štefko Dvoraček i Ivo Legac.
Centralna mjesta grgurevskih proslava tih ranih 70-ih godina bile su vinogradarske kuće obrtnika Slavka Harta i sina mu Brune (tradiciju i danas nastavlja kćer Antonija) i trgovca Pavla Grgurića (tradiciju nastavlja kćer Blanka i zet Željko Jurković). Proslave Grgureva „kod Harta“ i „kod Pave Trave“ tih ranih 70-tih godina odisale su domoljubnim žarom. Na vinogradarskoj kući Slavka Harta na Velikom kamenu godinama se nalazio oslikan veliki hrvatski grb, zacijelo jedini takav znamen na našemu području, kao i portret Luke Ibrišimovića. Tih ranih 70-tih požeško Grgurevo u brdima još slave Ivan Rajnović, Šandor Horvat i sinovi mu Mirko i Pepi, dr. Željko Muljević, Vlado Bauer, Zdravko i Leo Hamžik, Ivan Topolnjak, Zdravko Klezinger, Alojzije Fiuri, Karlo Lončar, Josip Šajnović, Darko Rajić, Vlado Klarić, Franjo Markulin i drugi. Kupnjom novih vinograda na požeškoj gori, idućih godina običajima se pridružuju Božo Zeman, ing. Zvonko Gašpar, Krešimir Grbac i sin mu Marijan, Milan Grbac-Krulj, Drago Marić, Drago Alasić, Stipo Galić i drugi. Česti gosti grgurevskih proslava sredinom i krajem 70-ih, i početkom 80-ih još su bili Ivica Ajanović, dr. Zoltan Bartaky, dr. Branko Mirković, dr. Antun Štivić i drugi Požežani, a nakon napornoga dana u vinogradima, Grgureva toga doba običajno su završavala „kod Legca“ (gostiona Sport u Sokolovoj ulici) gdje se slavilo sve do jutra). Spomenuti ću još kako se 70-ih godina u vinogradima znalo zateći i nepozvanih gostiju, koji bi iste obilazili „po dužnosti“. Nakon prve „velike“ proslave Grgureva u vinogradu Slavka Harta 12. ožujka 1974. godine Ž.Muljević je o njoj pisao u Požeškom listu. Nakon izlaska članka, u ponedjeljak 18. ožujka 1974. godine nepoznate osobe zapalile su vinograd obitelji Muljević od 6.550 panjeva, na ukupno 8 jutara, na Badinicama, preko Velikog kamena. Ovaj strahoviti požar preživio je samo jedan panj koji rastao iznad bazena za kišnicu. Počinitelj nikada nije pronađen (niti tražen). Kada danas o tome razmišljam, zaključujem da je možda do požara došlo i slučajno, ali „tajming“ ne govori tome u prilog.
Sredinom 80-tih godina XX. stoljeća Požežani Ivan Gašpar, Milan Grbac, Krešimir Grbac, Josip Čeović, Darko i Vjekoslav Jahn-Aco, Milan Roksandić, Veljko Rakić, Marijan Grbac, Ivica Čokrlić, Rudolf i Branko Horvat i dr. osnivaju u Požegi „Društvo barutara – 12. ožujak“ koje svojim članovima između ostaloga dodjeljuje „Priznanje za časno zalaganje u radu i razvoju društva i očuvanju tradicija“. Na priznanju je bio lik fra Luke Ibrišimovića uokviren potkovom, ratnim zastavama, topovima, kuburom i sabljom – dizajn vinogradara Bože Zemana. Društvo barutara 80-tih godina prvo je krenulo s programskim osmišljavanjem grgurevskih proslava. Čvrsto vjerujem da će se Dnevnici grgurevskih proslava „kod Harta i Pave“ iz 1970-tih godina (dr. Željko Muljević), i Zapisnici „Društva barutara“ iz 1980-tih godina (ustupio M.Grbac) naći u knjizi o požeškom Grgurevu, koja će izaći jednoga dana.
I konačno, pročitajmo što je o tristotoj (300.) obljetnici bitke na Sokolovcu, 1988. godine zapisao kroničar Grgureva Ž.Muljević: „Ove je godine posebno svečano. Većina stanovnika grada dala je prilog proslavi. U franjevačkom samostanu trodnevno slavlje. 10. ožujka misa i predavanje o fra Luki, govorio franjevac povjesničar dr. Emanuel Hoško, poslije toga prijem za uzvanike. U sljedeća dva dana mise i zahvalnica na Grgurevo. Dana 11. ožujka planinari u Vinogradarskom podrumu priredili predavanje o fra Luki, predavao Tomislav Đurić, publicista iz Zagreba, u programu sudjelovao pjesnik Branko Hribar i tamburaši. Toga dana vinogradari položili vijenac na spomenik fra Luki ispred Crkve sv. Terezije. U subotu 12. ožujka osvanulo svježe jutro bez oborina. Bijeli se snijeg na Papuku. Prvi mužar ispaljen je u 3 i 30 ujutro. I tako cijeli dan do večeri, a najjače između 12 i 14 sati. Tristo godina fra Lukine pobjede slavi se posvuda, od Vranduka do Sokolovca, na tridesetak mjesta,sa bar toliko mužara. Veseli se u vinogradima Grgurića, Klarića, Bauera, Marića, Alasića, Gašpara i Šajnovića. Pucalo se i pjevalo do večeri, a onda se svi uputiše u Vinogradarski podrum gdje je veselje potrajalo do ranih jutarnjih sati.“
Dolaskom slobodarskih 1990-tih godina požeško Grgurevo počelo je gubiti šarm „zabranjenog voća“ i proslavama su se pridružili i oni Požežani koji se prije toga nikada nisu popeli na obronke Požeške gore. Toliko je malih, velikih, pa i prevelikih proslava Grgureva organizirano u posljednjih tridesetak godina, da bi nam trebalo još desetak nastavaka ove priče ako bi željeli spomenuti sve koji su njima pribivali. No to neće biti potrebno, jer sve o tekućim proslavama Grgureva možete danas čitati u tiskanim medijima, kao i na internetskim portalima. Grgurevo je posljednjih desetljeća postalo prepoznatljiv požeški turistički brend, koji treba pažljivo njegovati. Ove priče o starim grgurevskim navadama neka posluže kao svjedočanstvo o proslavama najsvetijeg požeškog nadnevka našim generacijama koje dolaze...
