Grgurevo u Požegi- 1. dio
8.3.2018. | 08:11
M.B.
IZVOR: Dražen Muljević
Pregleda: 9459
Grgurevo kroz povijest
(FOTO: Dražen Muljević)
Još samo nekoliko dana preostalo nam je do požeškog Grgureva! Ovo, tristotine i trideseto Grgurevo po redu, slaviti ćemo ujedno i kao Dan grada Požege po devetnaesti puta za redom. Nadnevak 12. ožujak duboko je ukorijenjen u požešku tradiciju, i danas možemo reći da se radi o najvažnijem datumu iz gotovo tisućljetne požeške povijesti.
12-og. ožujka 1688. godine ranom zorom franjevac Luka Ibrišimović poveo je Požežane u ljuti boj protiv turskih osvajača. Naime, Turci su pristigli u Požegu prethodnoga dana iz pravca Nove Gradiške, kako bi grad zauzeli, i u njemu ponovo uspostavili osmansku vlast, nakon što je narod predvođen fra Lukom uz pomoć carske vojske Požegu oslobodio prethodne jeseni od 150-godišnjeg turskog zaposjedanja.
Carska vojska predvođena generalom Dunewaldom stigla je pred Požegu u listopadu 1887.godine nakon oslobađanja Osijeka, i Orahovice, te im se pred Požegom pridružio fra Luka predvodeći požeški kršćanski puk željan dugo iščekivane svete slobode. Funduk paša, tadašnji beg Požeškog sandžaka, upozorio je glasnim pucanjem iz topova sve požeške Turke i poturice da je grad u okruženju brojne kršćanske vojske, te se među prvima dao u bijeg. To je bio znak tada brojnom muslimanskom stanovništvu Požege i okolice da bježi u šume glavom bez obzira, ne bi li što prije izbjegli u Bosnu. 10. listopada 1687. godine u napuštenu Požegu zajedno su ušli carski vojnici i fra Lukini ustanici, i bješe to prvo oslobođenje Požege od Turaka nakon punih 150 godina. Nisu se Turci željeli Požege odreći tako lako, na njihov slijedeći korak trebalo je pričekati do idućeg proljeća.
11. ožujka 1688. pristigoše u Požegu Turci od Gradiške. Oko tri i pol tisuće janjičara, predvođenih spahijama pod komandom Bršljenović age razvilo je šatore i uredilo logor, na obronku Požeške gore koji danas u čast fra Luki nazivamo Sokolovac, sa koga se grad Požega vidi „kao na dlanu“. Luka Ibrišimović poznavao je Turke „u dušu“, i među njima je s godinama stekao i nekoliko dobrih i utjecajnih prijatelja, kao i veliki broj mrskih neprijatelja. Poznavao je Luka i turske tamnice, u kojima je proveo duge mjesece, a najmanje dva puta osuđen je na smrt nabijanjem na kolac, što je samo čudom i Božjim proviđenjem izbjegao. Znajući da ovoga puta grad Požegu i njegove stanovnike samo lukavstvo može spasiti od Turske osvete Fra Luka je krenuo u obilazak grada. I dok su Turci umorni od dugoga puta koji su prevalili, brzo pozaspali, Luka je obišao svaku kršćansku kuću u Požegi, kako bi ljude podigao na obranu. Uvidjevši da se tako velikom broju Turaka Požežani neće moći suprotstaviti ako dođe do dugotrajne opsade grada, fra Luka se poslužio strategijom velikoga vojskovođe. Sa malobrojnijom vojskom sastavljenom mahom od požeškoga puka, u kojemu ni žene nisu bile izuzetak, u sitnim noćnim satima primakao se Turskom logoru na Sokolovcu, i u sam cik zore, 12. ožujka 1688. na Dan svetoga Grgura naredio je opći napad, praćen gromoglasnom pucnjavom iz svih raspoloživih mužara.
Sneni i premoreni Turci, uspaničeni od glasne pucnjave, padali su pod sabljama Požežana kao pokošeni, dok su preživjeli pobjegli prema Bosni glavom bez obzira. Bitka na Sokolovcu tako je ušla u povijest, a fra Luka Ibrišimović ušao je u narodnu predaju i legendu. Zbog njegove izuzetne hrabrosti car Leopold I dodijelio mu je nadimak „Sokol“, dok mu je grad Požega 5. studenog 1893. godine, podignuo spomenik na Trgu svete Terezije pored današnje požeške katedrale, rad kipara Đure Kiša. Danas imenom na osloboditelja od Turaka podsjećaju tri važna požeška lokaliteta – brdo Sokolovac, te ulice Sokolova i Fra Luke Ibrišimovića.
Tijekom proteklih nekoliko godina veliki broj naših Požežana pitao me osobno ili putem društvene Fb stranice „Požežani“ zašto Grgurevo slavimo 12. ožujka, jer u rimokatoličkom kalendaru jasno je vidljivo da dan svetoga Grgura pada 3. rujna. Stoga bih želio pojasniti ovo „najćešće postavljeno pitanje“ vezano uz slavni požeški nadnevak 12. ožujka! U rimokatoličkom kalendaru do kraja 60'-ih godina XX. stoljeća dan 12. ožujka bio je Dan pape Grgura I. Velikoga i zato su Požežani taj dan od davnina nazivali Grgurevo. No 1969. godine Papa Pavao VI. je napravio, za sada posljednju, generalnu reviziju nazivlja svetaca u kalendaru, kojom je Dan svetoga Grgura dobio novi nadnevak. Umjesto 12. ožujka, koji je označavao dan smrti Pape Grgura I. Velikoga (umro 12.3.604. godine), uveden je nadnevak 3. rujna (po 3.9.590. godine) kada je Grgur proglašen papom.
Upravo na samom kraju 1960-tih godina stasao je u Požegi i novi naraštaj vinogradara, koji nakon poratne tišine, duge više od četvrt stoljeća, opet glasnije započinje obilježavati požeško Grgurevo. Usprkos jednome (od više) netočnih podataka, koji već nekoliko godina možete isčitati na nekoliko hrvatskih web stranica posvećenih kontinentalnom turizmu, požeško Grgurevo nije od vlasti bilo zabranjeno u periodu od 1945. do 1980. godine. Pisac ovih redaka dionik je grgurevskih proslava od djetinjstva, ranih 70-tih godina XX. stoljeća, te ponosni vlasnik stotina fotografija nastalih tijekom „Tjeranja Turaka“ iz toga doba. Istini je bliža činjenica kako su gromoglasne proslave Grgureva iz 1920-tih i 1930-tih godina XX. stoljeća, utihnule početkom II. svjetskoga rata, te gotovo isčezle nakon 1945. godine. Izričitu zabranu tadašnje vlasti mlade komunističke države nisu ni trebale izdavati.
Nikome nakon II. svjetskog rata nije padalo na pamet glasno pucati iz mužara, jer to bi zasigurno bilo okarakterizirano neprijateljskom djelatnošću. No slobodarska svijest Požežana nije se mogla dugo sputavati. Grgurevo se, doduše nešto tiše, slavilo i tijekom 50.-tih i 60-tih godina XX. stoljeća – vlasnici vinograda na Požeškoj gori tradiciju su sačuvali od zaborava, družeći se uz jelo i dobru kapljicu, i prepričavajući priče o fra Luki, i Turcima. Spomenuta promjena nazivlja svetaca u kalendaru, kao da je dala vjetar u leđa novoj generaciji požeških vinogradara, koja je uskoro stasala, pa se tako početkom 1970-ih godina Grgurevo ponovo počelo gromoglasno slaviti u požeškim brdima. Moram ovdje napomenuti, da iako nije bilo izričite zabrane slavljenja Grgureva od strane vlasti bivše države, svaka vinogradarska kuća na Požeškoj gori u kojoj se tijekom 70-tih slavilo Grgurevo u odabranom društvu vinogradara i njihovih gostiju, bila je metom iznenadnih posjeta nepozvanih osoba, koje bi se tu našle „po zadatku“ nazdravljajući domaćinima, ali i potajno zapisujući što se priča, i koje pjesme se pjevaju. Ovo nas ne treba čuditi, jer su ovakva okupljanja bila žarište hrvatskog domoljublja nakon sloma Maspoka i hrvatskog proljeća 1971. godine. (nastavlja se)
