Grgurevo u Požegi- 2. dio
11.3.2018. | 09:27
Dražen Muljević
Pregleda: 9015
Grgurevo kroz povijest
(FOTO: Dražen Muljević)
Ako želimo danas govoriti o požeškoj grgurevskoj tradiciji, moramo se vratiti bar četvrt stoljeća unatrag, u vrijeme prije no što je Grgurevo bilo zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Iako se posljednjih desetljeća proslava ovoga najsvetijega požeškog nadnevka prometnula u prvorazredni turistički doživljaj koji u Požegu privlači možda i veći broj gostiju nego nadaleko poznati požeški Festival, na samom izvoru grgurevske tradicije stoljećima su ponosno stajali požeški vinogradari i vinari. Upravo su vlasnici vinograda na Požeškoj gori grgurevske običaje njegovali i upražnjavali kako u „dobrim“ tako i u „lošim“ vremenima. No prije no što „uđemo“ u izvornu grgurevsku tradiciju, nekoliko riječi o godinama tijekom kojih je požeško Grgurevo preraslo svoje stoljetne okvire, i postalo prvoklasna turistička atrakcija kontinentalne Hrvatske.
Izuzetna popularizacija Grgureva koja se dogodila nakon 1990. godine, pa sve do danas, rezultat je nekoliko važnih povijesnih momenata, kombiniranih sa izgradnjom kontinuirane ciljane kulturne infrastrukture na Požeškoj gori. Dok se Grgurevo 1970-tih godina slavilo bez zabrane, ali prilično oprezno, u desetak požeških vinograda, u krugu od stotinjak „odabranih“ Požežana, 1980-tih je postepeno porastao broj vinogradara koji su obilježavali ovaj najvažniji požeški nadnevak. Do kraja 1980-tih vjerujem da se „Tjeranje Turaka“ glasno slavilo na pedesetak lokacija, u što je već bilo uključeno nekoliko stotina Požežana. Prvi vjetar u leđa širenju grgurevske tradicije na svekoliko građanstvo grada na Orljavi dalo je uspostavljanje hrvatske neovisnosti. Nakon 1990. godine, više nitko se nije morao ustručavati zbog izvođenja „glasnog pucanja“ na Grgurevo. Stalnim sudionicima grgurevskih proslava iz 70-ih i 80-ih, sada su se pridružili i oni Požežani, kao i sami vinogradari, koji su ranije zbog opreznosti slavljenje Grgureva izbjegavali.
Početkom pravednog i obrambenog Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, novi domoljubni naboj i zamah dobila je i proslava Grgureva u Požegi. Požežani su počeli dublje promišljati lik i djelo brkatog franjevca Luke Ibrišimovića Sokola, koji je njihove pretke poveo u odlučujuću bitku za oslobođenje od 150-godišnje turske okupacije. Nadalje, zbog velike količine oružja u opticaju barut nužan za izvođenje glasnog pucanja iz mužara, puno lakše se nabavljao, dok se samo pucanje i posjedovanje mužara i topova nije kontroliralo od strane policije (Danas je isto predmetom vrlo strogih pravila, zbog kojih posljednjih godina proslave Grgureva postaju sve „tiše“). U jeku Domovinskog rata u Požegi 1992. osnovano je „Društvo Sveti Grgur“ čiji članovi proslavama Grgureva daju suvremeniju notu, posebice nekoliko godina kasnije osnivanjem Požeške građanske straže i uključivanjem brojnih povijesnih postrojbi Hrvatske vojske u proslave Grgureva.
Godine 1993. na vrhu povijesnog i slobodarskog brežuljka Sokolovca iznad grada, požeški ogranci Matice hrvatske i Hrvatskog domobrana podižu 12 metara visoki Domovinski križ posvećen svim palima za hrvatski Dom od prvog spomena imena Hrvat do današnjeg dana, dok Matica hrvatska Požega u slijedečih nekoliko godina podiže ili obnavlja brojne poklonce na prigradskim obroncima Požeške gore, poput Svete Ane, Svete Jelene, Špilje Majke Božje na Iskrici iznad Fratrovice i dr. Sve ovo daje dodatnu notu zanimljivosti budućim posjetiteljima grgurevskih svečanosti. Tih godina Sokolovcem se zavijorila i hrvatska zastava sa najdužim jarbolom u Požeštini, postavio ju je požeški obrtnik i saborski zastupnik Josip Šajnović, u čijem vinogradu se 1990-tih i 2000-tih na grgurevskoj proslavi okupljalo viđenije društvo, kako Požežana tako i poznatih osoba iz društvenog i političkog života RH. Sajnovićev veliki hrvatski barjak, poput Domovinskog križa, i danas je simbol Sokolovca, o kojemu se u novije vrijeme brinu gradske vlasti.
Godine 1999. Matica hrvatska Požega na Sokolovcu je podigla „Fra Lukino zvono“, koje je desetak godina kasnije devastirano i otuđeno. Zahvaljujući požeškom ogranku Hrvatske paneuropske unije, ovo 50 kilograma teško zvono postavljeno kako bi njime putnici namjernici „pozvonili za Požegu i za Hrvatsku“ ponovo je izliveno, te ga je požeška Matica „vratila“ na Sokolovac o prošlom Grgurevu 2017. godine. Ovom prilikom prisutnima su se obratili predsjednica MH Požega 2013. do 2017. prof.dr.sc. Vesna Vlašić i predsjednik Hrvatske paneuropske unije Požega prof. Pavle Bucić koji su se u govoru osvrnuli na „oživljavanje“ obronaka Požeške gore koje je preraslo u jedan od najjačih aduta popularizacije Grgureva: „Kada je požeški Ogranak Matice Hrvatske zaslugom tadašnjeg predsjednika dr. Željka Muljevića ´90-ih godina osmišljavao simbole požeške prošlosti i požeškog duha nastao je niz duhom prožetih odmorišta i nastalo je i ovo zvono koje obznanjuje pobjedu na ovim prostorima uz obližnji križ na Sokolovcu. Sokolovac je tako postao osmišljeniji, privlačniji, kako Požežanima tako i njihovim gostima kao jedna od bitnih priča o povijesti i samom identitetu. Ovo je zvono nestalo i raskomadano, ali vraćeno je. Sretni smo jer ono ima snažnu simboličku vrijednost. Važno je naglasiti da se Požega, upravo zahvaljujući Fra Luki Ibrišimoviću i franjevcima, odmah po oslobođenju od Turaka priklonila Zapadu njegujući svoju izvornu europsku provenijenciju“
Godine 2000. formirano je „Povjerenstvo za obnovu kapelice Svetoga Vida“ na Požeškoj gori, predvođeno od agilnog Požežanina Ante Brkića. Njemu su se pridružili velečasni Matija Juraković, vinogradari Josip Jurković i Ivica Ajanović, bivši požeški gradonačelnik Dragutin Štirmer, kao i mnogi drugi, čijim je zalaganjem, kao i uključivanjem šire zajednice, prikupljen veliki novčani iznos dostatan za obnovu kapele Svetog Vida, kod koje je u prošlosti bilo jedno od centralnih mjesta okupljanja ljudi u vrijeme Grgureva. Nakon izuzetne rekonstrukcije i obnove kapele, kao i njezine unutrašnjosti, Grgureo se uskoro vratilo i na Sveti Vid.
I konačno, godine 2000. na prijedlog predsjednika požeškog ogranka Matice hrvatske, dugogodišnjeg kroničara Grgureva i gradskog vijećnika dr. Željka Muljevića nadnevak 12. ožujak proglašen je Danom grada Požege, nakon čega se u organizaciju Grgureva uključuje i Turistička zajednica grada Požege pod pokroviteljstvom gradskih vlasti. Iz toga doba potječu i organizirane proslave Grgureva za građanstvo kod obnovljene kapelice Sv.Vida na Požeškoj gori, na kojima se tradicionalno u podne otvaralo „bure vina za građanstvo“ kao jedan izuzetno dobro prihvaćen pokušaj da se tradicijska proslava Grgureva pruži i svim zainteresiranim Požežanima i gostima, koji do tada nisu imali prilike sudjelovati u izvornim vinogradarskim „feštama“. Bitno je naglasiti, da se ove 2018. godine, nakon poduže pauze, proslava Grgureva za građanstvo vratila kod Svetog Vida u ponešto izmjenjenom obliku, i ovu odluku smatram vrlo dobrim potezom požeških gradskih otaca i Turističke zajednice.
Spomenuo bih ovom prilikom kako je nekadašnji predsjednik požeške Turističke zajednice, vrlo poduzetni požeški obrtnik Drago Glasnović, 90'-tih i naročito početkom 2000-tih ostvario odličnu suradnju sa Marijanom Grbcem, autorom izuzetno upečatljivih grgurevskih vizuala koji su još godinama ukrašavali grad tijekom Grgureva, dajući mu prepoznatljivi vizualni identitet. Snažan turistički adut početkom 2000-tih godina, Grgurevu su davala popratna događanja koja su se održavala na požeškim trgovima Svetog Trojstva i Svete Terezije. Uz sat povijesti, mimohode i postrojavanja povijesnih postrojbi iz zemlje i svijeta, svakoga Grgureva održavala se smotra topova, kao i scenski prikaz bitke na Sokolovcu u režiji i izvođenju doajena požeškog kazališta Tomislava Čmelara, i brojnih glumaca Centra za dramski odgoj, kao i glumaca Gradskog kazališta, i Srednjoškolske kazališne družine. S vremenom se ugasila večina spomenutih pratećih grgurevskih događanja, koja su bila odlično primljena kod Požežana i brojnih turista, koji Požegu pohode o Grgurevu.
U idućem nastavku: Na izvoru tradicije – Proslave Grgureva u požeškim vinogradima
Piše: Dražen Muljević
