Helena Szabo iz Lipika ostvarila je svoj životni san
(FOTO: Nikica Puhalo)
Kada dođete u lipičku cvjećarnicu Helena, prvo što ćete kroz hrpu cvijeća ugledati jest široki osmijeh mlade vlasnice Helene Szabo.
I nije to onaj usiljeni osmijeh kakve povremeno znamo viđati u raznim trgovinama, Helena se smije iskreno, a i ima razloga za to. Nakon što je završila gimnaziju u Daruvaru, pokrenula je vlastiti posao u Lipiku prije točno godinu dana. I za razliku od nekih koji se ni ne usuđuju ući u ovakve avanture, Helena već sada kaže: »Jesam se namučila prvu godinu, ali već sad se vidi da će mi se sav trud uskoro početi i isplaćivati«.
Helena Szabo odrasla je u Pakracu, školovala se u Daruvaru, a svoj privatni posao otvorila je u Lipiku.
- Odrasla sam okružena prirodom, vinogradima i sa životinjama. Tata i mama drže ovce, imaju ih 100-tinjak. Svoje roditelje smatram jako vrijednim ljudima, a sada sam svjesna da smo odrastajući uz njih i sestra i ja stekle radne navike - počinje nam svoju priču Helena.
Maštala je nakon završetka osnovne škole da će upisati srednju školu u Osijeku i školovati se za dizajnera interijera, ali roditelji su se bojali pustiti je tako mladu u potpuno novu sredinu pa je upisala gimnaziju u Daruvaru.
- Uvijek sam bila iskrena i otvorena pa sam, kada sam počela pušiti cigarete, svojim roditeljima to i rekla. No, oni mi nisu htjeli davati novac za cigarete pa sam rekla: »OK, onda ću se negdje zaposliti!«
- I tako sam pred kraj trećeg razreda gimnazije počela raditi u cvjećarnici Orhideja u Pakracu. Kod gospođe Renate sam u Orhideji prvo radila kao ispomoć za Sisvete. Teta Renata je, a u biti je zovem tetka Renata, prepoznala da imam dobre radne navike pa me je počela češće zvati da joj pomažem. U početku je to bilo jedanput tjedno, zatim dva puta tjedno i tako sve više dok nisam počela raditi kod nje svaki dan. Možda ona u tom trenutku i nije mogla bez mene, ali svakako ja nisam mogla bez nje. Ona mi je kao druga mama - sjeća se svojih prvih radnih početaka Helena Szabo.
Dok priča, Helena i dalje ne skida osmijeh s usta. Netko bi možda poželio uljepšati svoju biografiju i neke životne trenutke, ali ona prihvaća sve onako kako jest i, naravno, svemu se smije.
Razvijala je kreativnost- Nisam nikad bila jedna od onih koja će sjediti nad knjigom, a i roditelji su vidjeli da sam u cvjećarnici Orhideja po cijele dane pa smo se bili dogovorili da ću otvoriti nešto uz pomoć roditelja i, naravno, državnih poticaja. Sve se odigralo jako brzo, kroz dva mjeseca riješili smo sve papire. Dobila sam poticaj od države u iznosu 55.000 kuna, a dobila sam i poticaj od Grada Lipika.
Također priznaje kako je u jednom trenutku bila blizu odustajanja od ideje otvaranja cvjećarnice jer zapinjale su neke bitne stvari; nije imala prostor, dosta stvari joj je nedostajalo, živci su joj počeli, kaže, raditi...
Njezini roditelji bili su joj veliki oslonac kroz cijeli život pa tako i u ulasku u privatni biznis. Majka Ivana joj i danas pomaže kada je potrebno.
- Nikad se nismo posebno brinuli, od početka smo shvatili da je to nešto što ona želi. Ne mogu reći da ona ne voli učiti, ali oduvijek je bila kreativni tip. U osnovnoj školi imala je učiteljicu koja ih je uvijek usmjeravala prema kreativnosti. Imali su jako puno likovnih radionica, škola u prirodi, razvijala je svoju kreativnost... Vidim da je zadovoljna i sretna, a to je najvažnije. Kao svaka majka, i ja bih voljela da je otišla na fakultet, ali ona je izabrala svoj put, a mi smo tu da je podržimo koliko god je moguće - priča majka Ivana i dodaje kako je jako ponosna na Helenu.
Što se poticaja tiče, Helena je dobila manji iznos nego što je očekivala, ali je ipak uspjela pokrenuti biznis.
Oduševljena suradnjom- Od države sam dobila najmanji mogući iznos poticaja. Nadala sam se da ću dobiti 75.000 kuna, ali na kraju sam dobila 55.000. Dio od 25.000 kuna je varijabilni i njega morate pravdati, a drugi je fiksni i ne morate pravdati. S prvim dijelom novca, dakle 25.000 kuna u mom slučaju, morate uzeti stvari koje su vam nužne za posao, ali meni to nije baš puno pomoglo jer, na žalost, nisam mogla iskoristiti cijeli iznos. Primjerice, mogla sam uzeti samo printer, laptop, POS blagajnu... I došla sam do nekih 16.000 kuna. Dakle još 9000 sam trebala potrošiti. Onda mi je jedan gospodin rekao: »Helena, ali ti si cvjećar, možeš uzeti aku škare, bušilice... I tako sam na kraju uspjela iskoristiti taj iznos do kraja, ali sam dio novca potrošila na stvari koje će mi tek kasnije trebati, a ne na ono što mi je trebalo u samom početku - govori Helena.
Ne skidajući osmijeh, kaže kako je svejedno zadovoljna iznosom kojeg je dobila.
Helena Szabo u prodajnom prostoru svoje cvjećarnice kupce uvijek dočekuje sa širokim osmijehom / Foto: Nikica Puhalo
-Mogu reći da je meni taj iznos bio dovoljan za početak i to za prva dva mjeseca. Ali da nisam imala pomoć roditelja, bilo bi jako gusto. Čini se možda na prvu ljudima da je 55.000 kuna dovoljno da mirno započnete posao, ali nije. Još kada uđete u sustav PDV-a, a ja sam ušla, on vam sve pojede ako nemate velike troškove - objašnjava Helena.
I ona i majka govore o sjajnom pristupu kojeg je Grad Lipik imao prema njima kada su došle pitati imaju li pravo na pomoć pri pokretanju posla.
- Zapravo sam oduševljena suradnjom s Gradom Lipikom od samog početka i dana kada su me primili na razgovor. Baš se osjetilo da mi žele pomoći pokrenuti posao - priča Helena, naravno, i dalje s osmijehom na licu.
- Grad Lipik mi je ponudio izbor: fiksno 25.000 kuna potpore ili da mi mjesečno uplaćuju 1000 kuna za najamninu prve dvije godine poslovanja. Budući da je riječ o gotovo pa jednakom iznosu, izabrala sam da mi plaćaju najam - priča Helena. No i s prostorom je u početku bilo problema. Naime, nije bilo adekvatnog za cvjećarnicu. Na kraju ga je ipak pronašla u samom centru Lipika, gotovo pa preko puta Quelle.
- Jako mi je drago što sam ušla u ovaj prostor jer nije bilo takvoga koji bi mi odgovarao. Meni trebaju dvije prostorije, jedna koja je moja i druga koja je raj za kupce. U najmu sam jer si još ne mogu priuštiti kupnju vlastitog prostora. Gospodin koji je vlasnik prostora mi je izašao u susret i zato sam mu jako zahvalna. Dobri smo si, dođe ponekad tu kod mene na kavu, nekad čak i sa mnom zalijeva cvijeće. Jednom mi je rekao:
- Helena, tvoj me tata na prvu osvojio.
- Pitam ga ja: »Kako to misliš?«
- A kaže on: »Pa tvoj tata je došao kod mene i rekao: »Renato, pa zar ti ne vidiš kako se ona muči i radi. Pa moraš joj pomoći!«, i tako je i bilo - prisjeća se Helena.
Cvjećarnica je za kupce službeno otvorena 21. lipnja 2021. godine. Helena Szabo sada prodaje cvijeće nešto malo dulje od godinu dana. I, naravno, nije posao krenuo sam od sebe.
Moraš biti korak ispred- Kroz ovih godinu dana morala sam jako puno ulagati tako da sam kupovala prvu robu za Uskrs, prvu robu za Božić, setove vaza za vjenčanja... I sve je to investicija, dosta se mora ulagati. Potom, mi cvjećari imamo te važne dijelove godine poput Sisveta, Adventa, Božića, Valentinova, Majčinog dana, zatim ljeta koje je puno svatova. Tu je najvažnija dobra organizacija jer moraš biti uvijek korak ispred svega, ali meni se čini da je najvažnije biti pozitivan. Jer ako stalno kukaš, neće biti ništa od posla jer ta negativnost utječe i na psihu, a zatim i na tvoj odnos prema kupcima i ako je tako, to teško može završiti dobro - objašnjava Helena.
- Privatni posao je, zapravo, priča o neprestanom ulaganju, a ne samo o prodaji. Ljudi uglavnom ne razmišljaju da morate, recimo, imati 20 setova ovih vaza, 20 setova onih vaza... A sve to košta po 5000 ili 10.000 kuna. Čini mi se da sam na putu da ću za nekih pola godine, godinu dana moći reći da sam stabilizirala posao i da ću tada od prodaje cvijeća početi imati korist i za sebe - procjenjuje.
Svjesna je da se mladi danas boje ući u privatne poslovne avanture, ali također vjeruje da uz veliki trud, pomoć države i podršku najbližih snovi nisu neostvarivi.
- Svim mladima koji žele pokrenuti svoj posao mogu reći da je to, barem što se mene tiče, najljepše što si čovjek može napraviti jer radim ono što volim, ali nije lako. Uspjeh dolazi samo ako si spreman potpuno se posvetiti. Ali je lijepo kada vidiš da se posao razvija, da se trud isplaćuje. Smatram da je sve to bolje proživjeti u mojim godinama, dok sam još mlada, nego kasnije, a s ovim ću sebi, svojoj djeci i svojoj obitelji moći osigurati neku budućnost - poručuje Helena. Naravno, ne skidajući osmijeh s lica.
(IZVOR: www.compas.com.hr)
