Atena - grad bogova
07.04.2012.
Ivan Jakovina
Pregleda: 16380
Atena
(FOTO: Ivan Jakovina)
Grčka mitologija sastoji se od legendi i mitova o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe, u izvanbračnim su vezama, opijaju se… Razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Zeus, vrhovni starogrčki bog, vladar Olimpa, bog je neba i grmljavine. Zeus je s ostalim bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rađali su se polubogovi i heroji.
Atena, božica mudrosti i rata, zaštitnica pravnog poretka, pravednosti i zanatstva, kćer je vrhovnoga boga Zeusa. Božica je i zaštitnica istoimenog grada-države, simbol gospodarskog i kulturnog napretka u čiju su čast podizani hramovi po cijeloj Grčkoj. Ova božica, koja je fascinirala mnoge umjetnike koji su joj dizali spomenike i tako odavali počast svojim djelima, dobro je obnašala svoju dužnost i sačuvala prekrasan povijesni grad - grad koji je, postavši moderan mega polis, ipak uspio sačuvati svoje povijesno lice i bogatstvo.
Grčkim sam božanstvima i mitskim pričama koje stoljećima na leđima Eola, boga vjetra, krstare brežuljcima, pozvan jednoga ljeta. Vlak koji me je dva dana vozio prema jugu više se odlikovao upornošću nego brzinom tako da me je u kolijevku civilizacije vozio detaljno i opušteno. Uz nekoliko sati kašnjenja, jednu noć svoga puta proveo sam na ulicama Soluna. Čekajući tako jutarnji, ozbiljniji vlak, na cesti - kazalištu života, kratio sam vrijeme u društvu Hada, boga podzemlja. Više pasivan nego zao, kako ga se danas doživljava, ovaj vladar podzemnog svijeta doveo mi je te ljetne tople noći svoja dva najbolja predstavnika. Solunski boemi, rebeti, svirali su svoj blues, Rembetiku. Tradicionalnu grčku glazbu, suze u notama, pretakali su, gitarom, kartonom, rukama, votkom, noću. Oživljen zrakama svjetlosti, Helije- bog sunca, potjerao je noćne umjetnike, a njihova tuga pretočena u melodije sjetno me dopratila do jutra, novoga vlaka i puta k Ateni.
Čist, ozbiljan i brz vlak, toliko drukčiji od prethodnoga, ostavivši me na malom kolodvoru Larissi, ispunio je svoju dužnost i uveo me u bijeli grad. Prema hotelu Aristoteles krenuo sam pješice kroz živahne ulice meni novoga grada. Plateia Omonia, trg na koji sam izbio nakon kraće šetnje, činio se kao dnevno stanište staroga Hada. Pod svjetlima dana na trgu se okupila plejada dilera, prostitutki, policajaca, prosjaka, narkomana, trgovaca, zalutalih turista… U suživotu, u vrtlogu svakodnevnih aktivnosti, činilo se kao da jedni drugima ne smetaju. Nekada, ne tako davno, 1973. godine, Omonia je igrala drukčiju ulogu u životu Atene i cijele Grčke. Tada je vjerojatno Ares, bog hrabrosti, silovitosti i junačke snage poveo studente u pobunu protiv vojne hunte koja je na kraju uzrokovala rušenje diktature. Danas se ovdje u opuštenijem tonu nije ništa rušilo niti se pretjerano zanimljivo događalo pa je to ubrzalo moju šetnju prema centru Atene.
Atena se smjestila na brežuljcima na kojima se bijele zgrade protežu prema plavetnilu mora. Na obzorju velikoga grada, ne postoje poslovni neboderi, moderni stupovi propalih snova, na svu sreću nisu uspjeli zagaditi vizualnu harmoniju mediteranskoga grada. Gradom dominira, gdje god se nalazili, jedan osobiti brežuljak. Bilo je to mjesto odakle je upućen poziv za moj dolazak. Akropola, “gornji grad“ (grč. akros-gornji, polis-grad), centralno je mjesto oko kojega se grad širio i detalj koji me doveo u Atenu. Na Akropoli se nalazi arhitektonsko remek djelo klasične Grčke, “Hram djevice“ božice Atene. Veličanstveni Partenon sagrađen je između 447. i 438.g.pr.Kr. pod vladavinom Perikla. Nebeska građevina, simbol Grka i kulture stare civilizacije dominira gradom i svisoka gleda na prljave ulice i luksuzne hotele podno nje. Točno u podne, kada su zrake sunca bješnjele svom snagom, stajao sam pred velikim Hramom. Ne mogu točno opisati što sam tada osjećao, monumentalni Partenon je svojom pojavom izazvao navalu neopisivih misli i osjećaja. Moja osobna komunikacija s kamenim objektom nastavila se neko vrijeme, sjedeći na kamenu promatrao sam Partenon i okolicu. Iz meditativne nesvijesti trgnuo me glas suputnika koji je racionalno natuknuo da bismo trebali nastaviti.
S Akropole se pruža prekrasan pogled na Agoru, staru tržnicu utemeljenu u 6.st.pr.Kr. Agora je 1200 godina bila središte svih građanskih aktivnosti. Ovdje se Sokrat obraćao narodu, ovdje je propovijedao sv. Pavao. Sve glavne ulice slijevale su se na Agoru, a sveta cesta je vodila preko Agore do Akropole. Na staroj tržnici se nalazi i Hefestov hram, najbolje sačuvani klasični hram u Grčkoj. Zeusov hram, nekada veličanstveno zdanje koje je brojalo 104 stupa od kojih je danas ostalo tek 16, također se mogao dobro vidjeti sa svetoga brda. Kazalište Heroda Atičkoga, gdje se i danas održavaju predstave, prekrasan amfiteatar, smjestio se između Akropole i brda Filopappos.
Iako je sunce bilo visoko i nemilosrdno, nisam se namjeravao spuštati u pretrpane ulice nego sam se popeo sam na brdo Filopappos. Nošen Hebom, Božicom mladosti, ubrzo sam bio na vrhu brda, nekada omiljenom mjestu vojskovođa. Promatrao sam plavo Posejdonovo kraljevstvo, more, izvor života koji je bio udaljen nekoliko kilometara od centra grada. „Ako čovjek želi pomaknuti svijet, mora prvo pomaknuti sebe“, rekao je jednom davno Sokrat. Poveden tim riječima krenuo sam niz brdo Filopappos. Sokrat je upravo ovdje podno brda popio otrov pred svojim učenicima. Spilja koja se ovdje nalazi bila mu je zatvor u koji je odveden zbog osude za navodno nepoštivanje državnih Bogova čime kvari Atensku mladež. Ironično kada znamo da je upravo Sokrat tvrdio kako čovjeka ne određuje samo opažaj, nego prije svega um, osjećaj dužnosti, moral i savjest. Za Sokrata je najviša vrlina znanje, a znanje starih Grka u novoj je Ateni bilo dobro skriveno.
S brda se nije moglo vidjelo da muzeji u svojim hladnim odajama skrivaju znanje, postave koje pričaju priče, prenose povijest starih Grka. Otkriti staro znanje i poslušati povijesne piče planirao sam za naredni dan. Toga, tekućeg dana na izmaku, krenuo sam prema jednoj od Atenskih četvrti poslušati priče nekih novih Grka. U stanu sa zavidnim pogledom na grad društvo novih grčkih prijatelja uz pivo Mythos (grč. mŷthos – riječ, govor, povijest) pričalo mi je priče iz današnjih vremena. Mlade Grke muče realni problemi, materijalna nesigurnost, nezaposlenost, opća neizvjesnost, sve su to strahovi koji su ih opravdano plašili tijekom dana. Kako je noć odmicala, a „riječ“ tekla, tako su i moji domaćini polako zaboravili na sve probleme koje nosi dan. Uz lagani jazz i smijeh, ostatak večeri je protekao uz neopterečujuće teme i u opuštenom razgovoru. Povratak u hotel noću preko trga Omonia nosio je radoznalo iščekivanje, no nije bilo nikoga. Svi interesantni likovi koje sam zatekao po danu, vjerojatno su se umorili od svojih dnevnih rituala pa su potražili odmor odvedeni Morfejem, bogom sna, koji je i mene ispratio na zasluženi počinak.
Sljedeći dan provodim u hladnima odajama atenskih muzeja. Bogate priče jedne prekrasne povijesti, ljudi koji su utemeljili civilizaciju, razvijali znanost, stvarali kulturu i njegovali kult napretka znanja, uma i tijela. Benakijev, Nacionalni arheološki, Ratni, Bizantski i Muzej Akropole oduzimaju mi u zadovoljstvu gotovo cijeli dan. Čini se da bih mogao provesti cijeli život hodajući hodnicima znanja otkrivajući povijest čovječanstva. No vani se čovječanstvo upravo događalo i to nisam mogao propuštati. Hodao sam tako ulicama Atene nasumično, radoznalo. Grad je to kontrasta i suprotnosti. Kako hodam, izmjenjuju se skupe trgovine pred kojima leže psi lutalice, populacije koja u Ateni broji dvije tisuće jedinki, luksuzni trgovi poput Syntagme sa skupim hotelima i prljave ulice s arapskim restoranima. Raskošni Grčki parlament ispred koje Evzoni, grčka počasna garda, izvodi ceremoniju smjene, dok nedaleko beskućnici i prosjaci preživljavaju na pločnicima ulica. Prosvjedi koje Grci toliko vole svakodnevna su pojava grčkih javnih prostora. Naišao sam na jedan od aktualnih koji je toga dana paralizirao i inače kaotični promet u centru grada. Krenuo sam prema nezadovoljnoj skupini. Bili su to afrički imigranti koji su ovom gestom tražili nešto za što su smatrali da im pripada.
Upravo ta atenska populacija me toliko zaintrigirala da sam se te večeri uputio u dio grada gdje su afrički imigranti bili većinski stanovnici. Plateia Amerikis, američki trg, ne nalazi se na turističkoj karti Atene. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja nalaženja taksija koji će me tamo odvesti, prijevoz pronalazim kod hrabrijeg od njih. Ruski taksist mi objašnjava kako bi bilo bolje da posjetim striptiz bar njegovog rođaka koji se nalazi u luksuznoj marini. Zahvaljujem se i izlazim na omanjem trgu prepunom crnih muškaraca u tijeku redovite ulične dokolice. Scenu na Američkom trgu, dosada viđenu samo u kriminalističkim filmovima iz iste zemlje, razbija blijeda starica koja šeće neznatno mlađeg psa. Odbacujem nesretne predrasude i, praćen začuđenim pogledima uličnih promatrača, nalazim se sa Ureal. Ureal je djevojka koja će mi objasniti sve što me zanima o doseljenicima iz egzotične Afrike.
Ova 25-godišnja djevojka iz Gane u Atenu je došla iz Accre prije sedam mjeseci, na nagovor sestre koja je nešto duže ovdje. U Gani je završila fakultet međutim govori da je život u Ateni neusporedivo bolji. Afrikanci su Atenu počeli naseljavati u devedesetim godinama, kada dolaze u većim skupinama. Počeli su naseljavati rubne dijelove grada te su svojim aktivnostima istjerali lokalno stanovništvo. Mnogi od njih se bave dilanjem i prostitucijom što smeta Ureal jer se stvara dojam da se baš svi bave nedopuštenim djelatnostima što nije u skladu sa stvarnom situacijom. Ureal nije legalno u Ateni, niti pokazuje želju za učenjem grčkog jezika, a kako kaže posla nema. Ni nakon dužeg razgovora nije mi postalo jasno kako se financira, pretpostavljam da joj pomaže obitelj iz domovine koja je, čini se, dobrog imovinskog stanja za Afričke uvjete. Ureal me poziva na izlazak u jedan od grčkih klubova gdje me skupo piće i jeftini grčki narodnjaci trijezne i navode na oproštaj sa simpatičnom Afrikankom.
Ohrabren razigranim melosom i vinom, bivam ispraćen neobičnim pogledima negativnih predstavnika afričke manjine. Nonšalantno u društvu Hermesa, glasnika bogova, zaštitnika putnika, pastira i pjesnika, napuštam Američki trg lokalnim busom punim interesantnih noćnih lica. Ovi ispijeni demoni modernoga grčkog društva nisu me interesirali. Nekada su demonima smatrana bestjelesna mitološka bića koja su bila posrednici između bogova i ljudi. Moj um je bio zaokupljen upravo tim starim demonima, inspiracijom i znanjem koje sam dobio od grčkih bogova. Uputio sam se podno osvijetljene, vječne Akropole, došao sam se pozdraviti. Na jednom od malenih intimnih Atenskih trgova zastao sam uz zvukove Mancinijevog evergreena. Samo te večeri ponosna truba uličnog svirača uz pratnju vjernog mu prijatelja, boema, psa lutalice, izvodila je sjetni „Moon River“ za izabranu publiku, za moju posljednju atensku noć.
Zahvalio sam Mojri, božici životne sudbine, što me počastila putovanjem u veliku Atenu. Odlazio sam samo kako bih se mogao opet vratiti u taj grad ljudi, povijesti i kontrasta koji se nadopunjavaju na neopisiv, životni način. Sjetno se udaljavajući vlakom kroz makedonska polja, još sam jednom pozdravljen suncem koje je svojim zalaskom nagovještavalo kraj moga putovanja i početak jedne divne uspomene.
