Osvrt na pobačaje iz pera umirovljenog ginekologa iz Lipika
FOTO: Compas
Niti jedna žena koja je htjela prekinuti trudnoću, a onda je nakon razgovora sa mnom odustala, nije se razočarala. Dapače, to su danas sretne i brižne majke jednog, dvoje pa i troje djece.
Prava je sreća kad čovjek ima priliku da cijeli radni vijek obavlja posao koji voli. Neka mi se ne zamjeri, ali posao liječnika čini mi se da je poseban, uzvišen. U rukama liječnika su i život i smrt čovjeka.
Osim kratkog rada u obiteljskoj medicini 38 godina sam proveo u bolničkom ambijentu kao ginekolog – porodničar i obavio preko 15.000 porođaja. Poznata je činjenica da su na sve odjele u bolnici dolazili bolesni ljudi, osim kod nas na ginekološko – porođajnom odjelu. Mi smo itekako primali, liječili (i operirali) bolesne žene, ali imali i „privilegiju“ primati i zdrave žene – rodilje. To je uistinu privilegija. Teško je opisati koje je zadovoljstvo i veselje čuti u rađaonici prvi, krepki plač djeteta, i vidjeti beskrajno zadovoljstvo na licu majke. Nije ni čudo kad se kaže da je porođaj djeteta najljepši i najsretniji događaj u životu žene.
Mali broj žena, u postotku, ne dožive tu sreću. Prepoznajete to su žene koje su imale okrutnu sudbinu. Umjesto veselja da postanu majke namjerno su prekinule trudnoću, odlučile su se na pobačaj. Nemam namjeru polemizirati o Istanbulskoj konvenciji, niti o našem aktualnom Zakonu o pobačajima iz 1978. god., nego iznijeti samo mali dio moga bogatog iskustva s tim nesretnim ženama. Zašto nesretnim? Svaki put kad mi se u ginekološkoj ambulanti pojavila preplašena žena s podatkom da joj je izostala menstruacija, i da želi pobaciti ako je trudna, odgovorno tvrdim da to nije bila njena želja. To je bila želja ili njenog partnera, ili njenih roditelja ili i jednih i drugih. Uvijek sam našao vremena da razgovaram s tom trudnicom i zajedno s njom proživljavam okolnosti koje su je navele na taj protuprirodni akt. Siguran sam da je premalo znala da je u tom momentu u njenim rukama presuda života i smrti.
Ukratko ću opisati što se događa u ranoj trudnoći. Momentom začeća bude oplođena njena jajna stanica – zigota, a do porođaja djeteta od jedne stanice naraste na 53 milijarde stanica. Već 21. dan od začeća dječje srce kuca, a sa sedam i osam tjedana svi organi su formirani. Da, i mozak i bubrezi i svi ostali organi. To je živo stvorenje koje ima već svoju osobnost. S pobačajem tog malog stvorenja učinili smo pravi protuprirodni delikt, pravu izdaju. A zaklinjemo se u povratak prirodi! Ne promišljamo da smo možda presudili o životu ili smrti budućeg genija, mirotvorca ili altruista.
Na pisanje o ovoj temi, pobačaju, temi koja ostaje krajnje opskurna, navela su me brojna iskustva, bolje reći naknadni susreti sa ženama koje sam uspio nagovoriti da odustanu od pobačaja. Nikada, ali baš nikada nisam doživio da im je bilo žao što su se odlučile za porođaj i majčinstvo. Sasvim prirodno da sam izbjegavao takve susrete, jer sam htio da cijeli događaj oko ishoda njihovih trudnoća ostane samo naša tajna.
Za vrijeme Domovinskog rata kad sam radio u Zagrebu, na Trešnjevačkom „placu“ prilazi mi mlada, zgodna, živahna žena i dok se nisam ni snašao s puno topline me zagrlila i pitala : „Je li me se sjećate, doktore ?“. Da se ne radi o psihijatrijskoj bolesnici, što sam prvo pomislio, bilo mi je jasno tek kad je rekla da je iz Novske. Nekoliko godina prije Domovinskog rata na zahtjev njene obitelji trebao sam toj djevojci napraviti pobačaj bez ikakve dileme. U razgovoru s njom spoznao sam da je to odluka njenog oca, a ne njena. Ona je bila pravo žensko s puno emocija prema djetetu kojeg je nosila, iako je još bila maloljetna. Kako je njen otac bio ugledni građanin Novske bojao sam se da će sa svojim novcem i ugledom provesti svoju zamisao u nekom drugom gradu, kod nekog drugog ginekologa. Osobno sam mu zaprijetio Zakonom ako trudnoća bude prekinuta. A onda je uz zagrljaj slijedila njena intima: „Da nema naše curice, ( unuke ) otac je izjavio da ne zna kako bi preživio ovaj rat .“ Razumljivo da nisam otišao s njom na piće nego smo se rastali s puno topline uz moju poruku : „Pazite mi na našeg anđela, a svaki rat je počeo i završio, pa će i ovaj.“
Danas kad šetam Daruvarom, Kutinom, Novskom, Pakracom ili Lipikom susrećem mladiće i djevojke koji su trebali biti pobačeni, taj osjećaj zadovoljstva ne mogu do kraja opisati. Sjećam se studentice iz Lipika koja mi je u Domovinskom ratu u Zagrebu došla u ambulantu sa željom za prekidom trudnoće. Iz razgovora s njom spoznao sam da to nije njena odluka nego splet čitavih okolnosti: studija, ratnog stradanja, progonstva … Kao uvijek u takvim situacijama ostavljao sam mogućnost da se ona i njen dečko predomisle, i naručio je za tjedan dana na kontrolu. Već sutradan evo nje sva sretna s izjavom: „Kad smo vidjeli ultrazvučnu sliku našeg malog anđela, velikog jedva dva centimetra, prihvatili smo ono što je prirodno, odustali od pobačaja.“ Danas je to dvometraš nakon kojeg njegova majka nije mogla više zatrudnjeti uz sve procedure potpomognute trudnoće. Ona je osobno o ovome slučaju, kao sretna majka pričala svojim prijateljima. Sjećam se i jedne mlade Daruvarčanke koja je već bila samostalna i zaposlena. Javila mi se u ambulanti sa željom da prekine trudnoću. Iz razgovora s njom bilo mi je jasno da je to bio imperativ njenih arogantnih roditelja, dok je ona žarko željela trudnoću. Slijedom tih podataka bio sam siguran da joj trebam pomoći na svaki način da rodi svoje dijete. Kako se približavao termin porođaja ona se sve više bojala da se porođaj obavi u pakračkom rodilištu. Predložio sam joj da se porodi u nekom drugom gradu, a ona je pristala da to bude u Bosanskoj Gradiški, koja je tada bila u Jugoslaviji. Kolegi šefu rodilišta, sada pokojnom, potanko sam objasnio slučaj na što je on krajnje kolegijalno reagirao. Zadržao je nju i njenu curicu deset dana poslije porođaja na odjelu da lakše podnesu sve ono što ih dalje čeka. Prema obećanju nakon deset dana od porođaja osobno sam ih obje, i majku i djevojčicu odvezao u Zagreb na sigurni smještaj.
Iako bih mogao i dalje navoditi slične životne događaje, ograniče prostor u časopisu navodi me da završim s ovom porukom: majke, budite pravi roditelj svojoj djeci, posebno u odgoju svojih djevojčica. Budite im prijatelj uvijek, a naročito ako „zgriješe“ , odnosno neplanirano zanesu. Čak i sve kontracepcije svijeta prava su sitnica prema ubojstvu jednog nedužnog djeteta.
prim. mr. sc. Stjepan Šarac, dr. med.
https://www.compas.com.hr
