Pakrački obrtnik D. Lepka: ʺU Pakracu se ponovno može dobro živjeti od obrtaʺ
Davor Lepka- obrtnik u Pakracu
(FOTO: Pakrački list)
Davor Lepka nedavno je na izbornoj skupštini Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika dobio drugi četverogodišnji mandat. To se događa u godini kada lokalni obrtnici obilježavaju 200 godina postojanja organiziranog obrta na ovom području. Povodom toga s njim razgovaramo o stanju obrta danas, njihovoj perspektivi, ali i o tome žive li obrtnici dobro ili čak bolje od drugih segmenta društva, kao i o tome zašto mladi ljudi unatoč tome nisu skloni obrtništvu u dovoljnoj mjeri.
Koliko Udruženje obrtnika Pakrac-Lipik trenutno ima obrtnika i koliko je to radnih mjesta?
Udruženje ima trenutno oko 165 obrtnika, iako taj broj pomalo varira. Ono što je bitno za nas je da smo unazad godinu-dvije zaustavili trend pada i od tada broj obrtnika na području Pakraca i Lipika pomalo raste. Slično je brojčano stanje i s brojem zaposlenih kojih je sada ukupno oko 390. Posljednju smo takvu analizu radili 2016. godine kada smo izdali katalog obrtničkih radnji na području Pakraca i Lipika kada smo imali točno 360 zaposlenih. No i taj broj pomalo raste.
Je li ovaj porast u objema kategorijama pokazatelj da je ekonomska kriza prošla i za pakračke i lipičke obrtnike?
Mjere potpomogle obrtništvo
Može se to i tako tumačiti, mada sam porast i obrtnika i broja zaposlenih skloniji tumačiti kao posljedicu niza sustavnih mjera za olakšavanje poslovanja i stimuliranja novog poduzetništva koje su najprije krenule s razine države kroz razne izmjene porezne politike i stimuliranja novog zapošljavanja, posebice samozapošljavanje te mjera koje odnedavno sa svoje razine pokreću Grad Pakrac i Grad Lipik. Nasuprot tih mjera negativan učinak na ukupno obrtništvo, kao i na ostale segmente društva su ove migracijske prilike u kojima je iz Pakraca i Hrvatske otišlo i nešto obrtnika i njihovih zaposlenika, kao i dio potrošača. No ono što je dobro, bar za sektor usluga, je što naši sugrađani koji su otišli u inozemstvo, većinom još uvijek nisu trajno otišli: i dalje imaju ovdje nekretnine, većina dio uže ili šire obitelji, učestalo dolaze i u tim prigodama učestalo koriste naše usluge koje su ovdje jeftinije nego vani, odnosno dio svojih inozemnih zarada troše u Pakracu. Konkretno, kod mene u salonu promet fizički nije opao već i iz razloga što je šišanje u Njemačkoj od 10 do 20 eura, a kod nas pet do sedam i mnogi od njih dolazak koriste za šišanje u Pakracu. Slično je i u nekim drugim segmentima usluga.
Teško je govoriti općenito o obrtništvu jer je ipak svaki obrt cjelina za sebe. Konkretno, ja već tri godine koristim mjeru Zavoda za zapošljavanje „Iz škole na posao“. Meni je taj mladi radnik skoro besplatan, a kvaliteta njegova rada počiva isključivo na meni jer je prije toga tri godine bio kod mene na praksi i učio raditi. Ako njime nisam zadovoljan, moj je propust. To ostavlja mogućnost podizanja posla na višu razinu. Koriste li to drugi, ili zašto ne koriste, teško je govoriti kao što je meni teško objasniti zašto znatan dio obrtnika ne želi raditi s mladima.
Kada govorimo o mjerama, treba istaknuti da je sada posebno popularna mjera samozapošljavanja koja omogućuje nezaposlenoj osobi da u slučaju pokretanja vlastitog posla dobije od Zavoda 55.000 kuna. To je odlična mjera za pokretanje manjih obrta, ali po meni je problem što se nije njoj prišlo selektivno pa se stimulira na taj način i otvaranje ugostiteljskih radnji. Da me –ne biste krivo shvatili – nemam doista ništa protiv toga da bilo tko dobije od društva taj novac za trajno rješavanje svoje egzistencije. No činjenica da u Pakracu novaca za trošenje u ugostiteljstvu ima koliko ima i povećavanjem broja ugostiteljskih objekata neće se u gradu bitno povećati takva ukupna potrošnja. Trenutno imamo 20 ugostiteljskih obrtnika i još 10-ak ugostiteljskih radnji u okviru trgovačkih društava. Otvaranjem novih, posao u postojećim će se smanjiti, možda neku i ugroziti i stoga smatram da bi društvo tim sredstvima trebalo poticati otvaranja deficitarnih djelatnosti kojih je u Pakracu cijeli niz. No početak u ugostiteljstvu relativno je jeftin, ne traži velika ulaganja, kao ni, bar za pakračke prilike, veliku stručnost.
Koliko čujem, u ovom trenutku se u Pakracu traže zaposlenici u pet ili šest ugostiteljskih radnji. Dakle trenutno ne samo da nema potrošača, nego u Pakracu nema niti radnika zainteresiranih za rad u ugostiteljstvu?
To je, koliko je i meni poznato, točna informacija. Osim odlaska u inozemstvo, problem je i sezonski rad na Jadranu gdje su plaće ove sezone eksplodirale i pakrački ugostitelji sa svojim višestruko manjim cijenama i dnevnim prometom tome ne mogu konkurirati, a pritom su jednako porezno opterećeni.
No nisu u takvim problemima samo ugostitelji. Čujem da ih ima i kod građevinaca, posebice fasadera. Problem je što u vrijeme krize nije bilo posla, nisu imali odakle plaćati nezaposlenu radnu snagu koja je otišla u potrazi za poslom dalje, neki i u inozemstvo. Sada, kada ima posla, adekvatno tome porasla je i platežna sposobnost, problem je vratiti ih i u tome su bolje prošli oni obrtnici koji su se lakše snašli tijekom krize.
Kod građevinaca je i problem što je ta bivša kriza smanjila njihove proizvodne mogućnosti te sada pojedinačno teško mogu konkurirati na ova aktualna, za njih velika gradilišta.
Osim u ugostiteljstvu, među obrtnicima je i velika konkurencija u Vašoj frizerskoj struci. Ima vas u Pakracu i Lipiku 13. Nije li to previše?
Naravno da ću ja reći da je. No, od tih 13 možda nas samo dvoje ili troje radi s dodatnim zaposlenicima, ostali su sami u svojoj radnji što čini niz ograničavajućih faktora poput prijema klijenata u određeno vrijeme, ili više njih koji se pojavljuju u danima kada je špica posla, poput vikenda. To je moja prednost.
Imamo li mi na lokalnom području uopće dovoljno obrtnika koji su licencirani za obuku učenika?
Imamo. Sada uglavnom svi obrtnici imaju položene majstorske ispite i licence za takav rad. No problem je što u školi nema dovoljno kandidata za deficitrana zanimanja.
Znači li to da očekujete da će naše lokalno obrtništvo i dalje jačati?
Obrtnike bi trebalo više uvažavati
Ja se nadam da da. Dosadašnja praksa pokazuje da obrtništvo slijedi trendove u društvu. Nastavimo li svi, ili bar većina rasti, rast će i obrtništvo, posebice ako se zadrže ili pojačaju sadašnje stimulativne mjere. Na nedavnom okruglom stolu o obrtništvu kao problem smo istakli sustav obrazovanja koji još uvijek ne ide na ruke razvoju obrtništva, naročito sa sadašnjim izborom zanimanja za koje se mladi ljudi školu u našoj srednjoj školi. Ono malo što se potencijalnih obrtničkih zanimanja nudi mladim ljudima, njima nisu interesantna i oni ih ne odabiru. Govorim lokalno jer je jasno da mi kao lokalno udruženje, ali i lokalna uprava, ne možemo mijenjati stvari na razini države, ali lokalno bismo trebali moći. Ovaj broj obrtnika i broj zaposlenika kod njih je značajan, i za Pakrac i Lipik, kao i količina uplaćenih poreza i drugih davanja pa bi se i naše mišljenje trebalo više uvažavati.
Priprema mladih ljudi za obrtnička zvanja trebala bi započeti još u osnovnoj školi gdje bi njima i njihovim roditeljima trebalo predočiti mogućnosti koje obrt nudi i činjenicu da se od tih zanimanja može dobro živjeti, pri čemu, kako je to nedavno na tribini istakao kolega Tessari, obrtnik je slobodan čovjek jer nema ni šefa, niti direktora.
U kojim obrtima se konkretno u Pakracu može dobro financijski živjeti, a da čovjek radi u nekim normalnim okvirima?
Teško je to specificirati jer ovisi o nizu čimbenika kao što je sposobnosti nositelja obrta, njegova organizacija, ali i očekivanja vlasnika. No pokazatelji ukazuju na to da posljednjih godina raste broj obrtnika bravarije i još uvijek ih nema dovoljno pa smo imali i nekoliko slučajeva da su bravari, kao dopunska obrtnička djelatnost, napustili prvi posao i u potpunosti se posvetili obrtu. Nedostaje nam stolara koji su već počeli raditi veće serije određenih poluproizvoda koje naručuje velika industrija i znam da taj stolar daje plaću i do 1000 eura što je za Pakrac vrlo dobar iznos. Oporavkom tržišta u posljednje vrijeme skočile su cijene građevinskih usluga što također nagovješćuje da se i u tom sektoru može dobro zaraditi.
Ako se malo vratimo u tu bogatu povijest pakračkog obrtništva, tridesetih godina prošlog stoljeća, obrtnici su bili najugledniji građani, a njihovu tradiciju nastavljao je netko od članova obitelji. Ima li danas među pakračkim obrtnicima pojava nastajanja tradicionalnih obiteljskih obrta?
Povrat obiteljskih obrta
Nakon rata, kada se kao i sve ostalo, obrtništvo obnavljalo u materijalnom smislu od početka, to su bile rijetke pojave. Tada su se u obrtništvu pojavljivali novi mlađi ljudi uglavnom prisiljeni da egzistenciju potraže u obrtništvu jer su njihova radna mjesta u starim tvrtkama bila uništena ili ugašena. No s razvojem obrtništva pomalo se ponovo javlja nova generacija obrtnika koja nastavljaju tradiciju svojih roditelja. To su sada Tessarijevi, Demirijevi, obitelj Kazimira Martinovića u Lipiku, Zdenka Ružičke… To je dobro jer su djeca u obitelji obrtnika odgajana tako. Oni su svaki dan upućivani kako stjecati novac, ali su i svjesniji da se od toga može dobro živjeti. Uz pametno raspolaganje.
Je li se položaj obrtništva popravio i kod banaka?
U jednom dijelu da, u drugom ne. Možda su sada kamate manje, ali se teže dolazi do kredita, teže se i na skuplji način prolazi kroz njihov filter. No to je pojava koja je općenito prisutna u društvu i po tome obrtnici nisu u težem položaju od ostalih.
Osjeća li se nedostatak investicijskog kapitala kod obrtnika, odnosno da ima više novca bi li se obrt brže razvijao?
Naravno da bi, ali i to je dvoznačno. S jedne strane pitanje je ideje investiranja, s druge strane prisutan je rizik hoće li se posao razviti u dovoljno dohodovnom smislu da si sposoban osigurati egzistenciju i vraćati kredit. Većini je glavni problem nedostatak obrtnog kapitala. Obrtnici, kao i drugi poduzetnici, uglavnom su prisiljeni uzimati robu s odgodom plaćanja čime ona automatski postaje skuplja. Da je više obrtnog kapitala, roba bi se uzimala s avansnim plaćanjem čime bi bila jeftinija i obrtniku ostavljala veću maržu ili mogućnost da za potrošača u konačnosti bude jeftiniji.
U ovom trenutku OPG-ovi, kojih ima poprilično na pakračkom i lipičkom području nisu dio vašeg Udruženja. Bi li za vas bilo dobro da se i oni uključe u Udruženje i postanu sustav obrtništva?
Uvijek su masovnije organizacije jače i s te strane bili bismo jači. No ne znam kako oni stoje s tom zakonskom obvezom, moraju li biti članovi nekom strukovnom udruženju i plaćati članarinu. Nama je za Udruženje bitno da je prije nekoliko godina prestao trend prelaska iz obrta u trgovačka društva. To je posljedica, između ostalog, i što smo mi otvorili Udruženje za razna događanja u gradu pa su ljudi postali svjesni da se tu nešto događa, da su dobro prihvaćeni i da bi od Udruženja mogli imati i neke koristi. Mali smo i svi se međusobno znamo, za razliku od velikih sustava poput Hrvatske gospodarske komore čije članstvo poduzetnici osjete samo plaćanjem komorskog doprinosa.
Koliko je sada komorski doprinos u Udruženju i je li to mnogo?
Sada je godišnje 912 kuna, plativo tromjesečno i to je osnovni prihod iz kojeg se Udruženje financira pri čemu ne brojim ove donacije koje smo u zadnje vrijeme dobili namjenski za uređenje svog prostora u Tomislavovoj ulici. I taj iznos se dijeli na Udruženje, HOK, POK. Naravno da je najmanjim obrtima koji jedva od mjeseca do mjeseca sklapaju kraj s krajem ta članarina značajna, možda i prevelika. Stoga i razmišljamo da iz tih sredstava na neki način, koji dozvoljava zakonodavac, pomognemo najmanjima, primjerice plaćanjem marketinških i propagandnih usluga za njihove obrte. Doprinos smo povećali prije tri godine kada je vezan za 2 % mjesečnog odbitka iz dohotka sukladnu Zakonu o porezu na dohodak.
Govorili smo već o međusobnoj konkurenciji unutra istih struka kao što su ugostitelji, građevinari i slično. Utječe li to na suradnju? Surađuju li obrtnici međusobno ili se ponašaju izrazito konkurentski?
Potrebna veća suradnja
Ni ovdje nema pravila. Imamo ceh frizera, sastajemo se razgovaramo o zajedničkim problemima, ali je aktivno samo nekoliko nas. Slično je i kod ugostitelja. Mada se bavimo istim poslom, na istom mjestu, različiti smo. Neki su voljni razvijati se, ulagati, ići naprijed. Neki su stali na mjestu, time su zadovoljni. Mislim da su se ugostitelji unazad godinu ili dvije malo digli. Shvatili su zbog uspješnih gradskih manifestacija da je to dobro za njihov promet. U početku su se odupirali, no sada su spremni prihvatiti sponzorstvo i sudjelovanje u organizaciji, poboljšati ponudu tih dana, objediniti glazbu za više terasa i slično. To je rezultat suradnje u Udruženju i nadam se da će se ona proširiti i na druge djelatnosti.
Dogovarate li međusobno cijene?
Što se tiče frizera, bilo je pokušaja jer naša usluga je novčano podcijenjena. Ne bih rekao da se dogovaraju, ali prati se što se događa u susjedstvu. Ja godinama nisam mijenjao cijene, ali sam uveo različite cijene za svakog pojedinog majstora kako bih omogućio klijentu da sam bira svog frizera i time će platiti pet ili deset kuna manje ili više. Htio sam na taj način izmjeriti svoju kvalitetu, ali i kvalitetu svojih radnika.
Naravno, hrabrost za takve eksperimente dolazi u situaciji kada više nisi kreditno opterećen, kada je posao uhodan.
Spominješ kreditna opterećenja. Jesu li pakrački obrtnici nakon svih ovih ekonomskih događanja još uvijek kreditno opterećeni?
Vjerujem da jesu, ali u znatno manjoj mjeri nego ranije i svi ih se nastoje riješiti. Teško je na malom pakračkom tržištu odlučiti se na zaduživanje radi ulaganja jer je neizvjesno u kojem vremenu ćeš vratiti investiciju, a povratak kredita nije neizvjestan, on je siguran. Stoga svi ulažu koliko imaju. Mi stariji obrtnici nakon rata imali smo vrlo lošu situaciju – morali smo istovremeno ulagati u rješavanje stambenih pitanja i rješavanja obrta. Sada pomalo dolazimo do daha i nakon svih tih silnih godina financijske presije, više nam se u takvo stanje ne vraća. Otud pojedini obrtnici posljednjih godina češće idu na obrtničke igre, možda više na razne godišnje odmore, možda neki od nas vozimo i malo skuplje automobile, a radnje nam naizgled stoje na postignutoj razini. Godinama su neki radili i po 12 sati dnevno i mnogi sada razmišljaju da su zaslužili i neka životna zadovoljstva.
Znači li to da su pakrački obrtnici iz nekada velikog broja unajmljenih prostora došli u poziciju da rade u svojem?
Mislim da je bilo puno kolega koji su se unazad pet ili deset godina riješile rada u najmu. Mada zakupnine u Pakracu nisu velike, većina nas se htjela riješiti podstanarstva. Problem je što su iznajmljeni prostori uglavnom bili derutni. Vlasnik nije zakupoprimcu bio raspoložen u zakupninu priznati ulaganja već su bili zainteresirani za prihod. To je bio glavni razlog zašto je podosta obrtnika ranije išlo u kreditno zaduživanje i rješavanje vlastitog poslovnog prostora tako da mislim da većina pakračkih i lipičkih obrtnika danas radi u svom prostoru. Naravno, to je dijelom posljedica i svih onih mjera o kojima smo pričali, ali i niskih cijena nekretnina. Iz vlastitog iskustva bih obrtnicima početnicima ipak savjetovao da odgode na početku rada investiciju u prostor. Neka najprije pokušaju iz iznajmljenog prostora, a vrijeme će pokazati ima li njihov zamišljeni poslovni koncept prostora i opravdanja za ulaganje u nekretnine.
Ponovo spominješ državne i gradske mjere, no uopće ne spominješ fondove Europske unije. Kako to?
Prema mojim saznanjima, mjere iz Europske unije su kod pakračkih obrtnika prisutne jako malo ili nimalo. Razlog je njihova neprilagođenost našim potrebama. Najprije je riječ o visini. One se prevelike, odnosno u prevelikim iznosima na sebe vežu vlastita ulaganja. Na ovaj broj stanovnika, na ovakvu prisutnost, odnosno bolje reći neprisutnost velike industrije kojoj bi proizvodni obrti trebali biti potpora, u Pakracu je neisplativo i prerizično tako veliko ulaganje. Jedan od problema je što je dio tih mjera namijenjen raznim marketinškim, edukacijskim, ekološkim i sličnim, uglavnom pratećim, aktivnostima za koje pakrački obrtnici imaju malo potrebe, a teško ih je provoditi u malim radnjama, posebice tamo gdje rade jedna ili dvije osobe. Ako jedna ili obje osobe odu na višednevnu edukaciju, tko će taj mjesec zaraditi u radnji za režije, plaće, poreze?
Pakrački se obrtnici jako malo reklamiraju u lokalnim medijima. Što je problem: nedostatak novca, nedostatak svijesti o potrebi reklame i marketinga ili nešto treće?
Vjerojatno sve pomalo, ali i promjena načina života. Danas su u životu sveprisutni internet i društvene mreže i jednim postom na nekoj od društvenih mreža, vijest se ekspresno proširi na brojne potencijalne potrošače. Sigurno je da je dio tog problema i činjenica da smo mala sredina. Trgovina, ugostiteljski objekt ili bilo što drugo što se otvori u središtu grada, u nekoliko narednih dana ne može biti neprimijećen što je mnogima dovoljna reklama pri čemu često nedostaje i ozbiljne konkurencije.
Nećemo se uspoređivati sa Zagrebom i Jadranom, ali koje su prednosti, a koji nedostaci Pakraca u odnosu na okolne gradove poput Daruvara, Novske, Garešnice…?
Ne vidim ništa konkretno što bi bila prednost ili nedostatak. Neki kažu mali smo, malo je tržište. Da, ali veće tržište prati u pravilu veća konkurencija. Mislim da je u maloj sredini lakše postati dio strukovnog društva, prije se može očekivati nečija pomoć. Dio tih prednosti istakli smo i kada smo razgovarali o nedovoljnoj reklamiranosti u medijima.
Kao prednost valja istaknuti naše glavne ustanove bolnicu i srednju školu koje nemaju sve male sredine, a nama mogu biti značajan izvor prihoda. Naročito otkad se bolnica ponovo osamostalila.
Godinama ste se žalili na tretman vas obrtnika kod raznih inspekcija. Posljednjih godina kao da se o tome malo zašutjelo. Zašto?
Mislim da inspektori više nisu onako rigorozni kao nekada. Obilaze nas učestalo, problema ima jer je gotovo nemoguće u potpunosti zadovoljiti u stalnim promjenama zakonsku regulativu, ali koliko čujem više se ne događa da nas kaznama „deru“ za svaku sitnicu. Sigurno je da je to dijelom posljedica što imamo sve bolje i knjigovodstvene servise koji su dugogodišnjim radom otklonili brojne nepravilne sitnice, kao što smo i mi obrtnici s porastom iskustva i standarda i obrtnih sredstava, otklonili manje nedostatke u svojim radnjama. Imamo i na viberu svoju grupu gdje kolegama odmah javljamo da je u Pakrac stigla inspekcija pa se i tu možda preduhitri kažnjavanje. No to sve skupa ne znači da kazne u našem poslovanju nisu prisutne, možda financijski i previše, ali nisu više tako drastične u odnosu na naše financijsko poslovanje.
U Pakracu se u srednjoj školi i na višoj medicinskoj školi školuje 300-350 osoba koje svakodnevno ili u tjednim terminima dolaze u naš grad. Koliko su oni bitni kao potrošači u obrtničkim radnjama?
Jako bitni. To će najviše osjetiti pojedini ugostitelji koji se oslanjaju na tu mlađu populaciju sada kada za koji dan svi oni odu na ljetne praznike. U trgovini i uslužnom obrtu možda to nije toliko prisutno, ali ipak je.
Vi ste obrtnik 16 godina. Iz Vašeg iskustva, koji je najbolji put da mladi čovjek postane obrtnik sa svim onim znanjem koje je neophodno, dakle osim majstorskog i poznavanje zakonodavne regulative, marketinga, knjigovodstva i slično?
Što se tiče majstorskog dijela, ovaj put u trogodišnjoj školi pa nakon toga dvogodišnjeg naukovanja kod iskusnog obrtnika je posve dobar i ako je netko sposoban, nakon pet takvih godina mora biti dobar majstor. No majstorski dio je samo manji segment posla u vođenju obrta. Za papirologiju najbolje je osloniti se na dobar knjigovodstveni servis jer je izuzetno dinamična zakonodavna struktura taj dio posla ponajviše i namijenila knjigovodstvu. Naravno, idealno je ako mladi čovjek odmalena u užoj ili široj obitelji može promatrati vođenje obrtničke radnje ili nekog drugog poduzetništva. Podsjećam da sam i ja radio neko vrijeme kod strica gdje sam izučio zanat, na čemu sam mu iznimno zahvalan. No kada sam zaključio da želim ići brže naprijed i kada sam stekao dovoljno iskustva, odvojio sam se bez ikakvih stresnih stvari u obitelji i danas smo si dobri.
Jednako tako važni su i svijest i pristup. U Pakracu se ni u jednom poslu ne možeš obogatiti, što se kaže, preko noći. Rasti se mora postepeno i troškovi u poslovanju moraju biti ispred osobnih zadovoljstava. Bar dok se ne stasa da se ima za oboje.
