Vozač hitne iz Pakraca: ’Želio bih da Pakračani dobiju vlastitu zgradu Hitne medicine prije nego što odem u mirovinu’
Zoran Krejči- vozač Hitne
(FOTO: Pakrački list)
Nikome od nas nije svejedno kad nam ispred očiju projuri vozilo hitne pomoći, ostavljajući za sobom odjek zlokobnog zvuka sirene od kojeg se automatski naježimo i zapitamo kome hitaju u pomoć i što se to dogodilo. Koliko god nam taj zvuk nije drag, svjesni smo da je unesrećenom svaka sekunda važna, a tim hitne pomoći pokušava što brže doći do njega i spasiti mu život. Posao „hitnjaka“ je zasigurno jedan od najzahtjevnijih i najstresnijih, a kako se nose s tolikom navalom adrenalina u trenutku izlaska na intervencije, zovu li građani hitnu samo kad im je njihova pomoć zaista nužna i na kakvoj je razini danas sustav hitne pomoći, upitali smo vozača HMP s najdužim stažem u Pakracu, Zorana Krejčija.
Kako i kad ste počeli raditi u zdravstvenom sustavu i kad ste postali vozač hitne medicinske pomoći?
Do jeseni 1991. godine sam s kolegom Borisom Nježićem imao dvije zajedničke trgovine. Započinje Domovinski rat i pri 76. samostalnom bataljunu se osniva vojni sanitet. Tada počinjem raditi kao vozač saniteta. Moj prvi šef je bio dr. Vitomir Kovačević, današnji zaposlenik Opće županijske bolnice Pakrac, kirurg, a prvi tim u kojem sam radio su sačinjavali danas nažalost pokojni dr. Branimir Dakić i tehničar Goran Gogi Jakšić, svi krasni ljudi i odlični stručnjaci. Kad se 1992. godine rasformirao vojni sanitet, automatizmom prelazim pod Medicinski centar Pakrac i tu radim nekoliko godina dok se raznoraznim reformama zdravstvenog sustava nije osnovao Dom zdravlja Pakrac. S vremenom pakrački Dom zdravlja prelazi pod Dom zdravlja Požeško-slavonske županije u kojem sam radio do prije 12 godina. Tada se u cijeloj Republici Hrvatskoj osnivaju Zavodi za hitnu medicinu i od onda radim u pakračkoj ispostavi požeškog Zavoda. Zanimljivo je da sam kroz sve te godine promijenio desetak ravnatelja i više ustanova, a ustvari sam uvijek radio na istom području i gotovo u istim zgradama. Znači, u zdravstvenom sustavu sam 33 godine i trenutno sam vozač s najdužim stažem u pakračkoj ispostavi HMP.
U principu ste slučajno završili u tom poslu?
Da mi je netko početkom 1991. godine rekao da ću ikada radi u zdravstvu, a kamoli kao vozač hitne, samo bih se nasmijao na to, jer sam budućnost vidio u trgovinama. I kad je počinjao rat nisam ni slutio da ću tako završiti nego sam vjerovao da ću ponovno jednog dana otvoriti trgovinu. I eto, godinu po godinu...
Kao što ste rekli, vaša služba dio je Zavoda za hitnu medicinu Požeško-slavonske županije. Koliko timova imate, tko sve čini tim i kakva je suradnja s ostalim gradskim žurnim službama?
Da pojasnim razliku između saniteta i hitne pomoći koje možda ljudi miješaju, jer su to potpuno različite službe. Dok sanitet ima i takozvane „hladne“ prijevoze, odnosno prijevoze pacijenata na dijalize, kemoterapije, pretrage i slično. Hitna služba ide samo na hitne intervencije i nikad ne znamo što će nas tamo dočekati. U sklopu našeg Zavoda, još uvijek nemamo sanitetski prijevoz iako su formalno pravno ispunjeni svi uvjeti tako da je pitanje dana kad će on biti uspostavljen. Za sad je sanitet u sklopu Doma zdravlja i svi se nalazimo u istoj zgradi s obzirom da smo mi podstanari u pakračkom Domu zdravlja. Hitna ima dva vozila, žute boje, dok saniteta ima više.
Jedan tim od Marinog Sela do Kamenske
Imamo samo jedan tim i to Tim 1 kojeg čine liječnik, medicinska sestra/tehničar i vozač. Ukupno nas je 10 zaposlenika u ispostavi HMP Pakrac. Smjene su nam po 12 sati, dnevna od 7 do 19 sati, noćna od 19 do 7 i zatim su nam taj dan kad dođemo iz noćne i sljedeći dan slobodni. Što se tiče liječnika, imamo dva naša zaposlenika dr. Helenu Klasan i dr. Antonija Skalnika. Ostatak čine medicinske sestre/tehničari, srednje, više i visoke stručne spreme te dva vozača. Nedostatak liječnika za normalno funkcioniranje službe rješava se angažiranjem vanjskih suradnika.
Moram naglasiti da je specifičnost našeg tima u tome što pokrivamo jako veliko područje, od Marinog Sela i Ribnjaka na zapadu do Tijesnog Bogaza kod Kamenske na istoku. Znači obuhvaćamo područja gradova Pakraca i Lipika i svih pripadajućih naselja kojih je gotovo 70!
Imamo odličnu suradnju s lokalnom vatrogasnom postrojbom, policijskom postajom i HGSS-om, jer kad imamo neke veće intervencije poput požara, težih prometnih nesreća, padova na nepristupačnom terenu, uvijek nam priteknu u pomoć. Nama je realno teže raditi nego kolegama u Požegi jer oni imaju dva tima i još jedan tim u obližnjoj Pleternici čime se puno lakše mogu „pokriti“ u slučaju hitnih situacija.
Koji je zadatak vozača? Morate li biti educirani o upotrebi većine aparata koji se nalaze u vozilu?
Tim hitne djeluje kao tim kojeg predvodi i koordinira liječnik. Svatko u timu zna što je njegov posao, postoji hijerarhija, ali isto tako svi moramo znati koja se oprema nalazi u vozilu i kako se ona koristi. Opreme je jako puno i svaka intervencija zahtjeva specifičnu opremu tako da se ne iznosi sve nego samo ono potrebno.
Posao vozača nije samo da dođe do mjesta intervencije i da čeka da liječnik i tehničar završe posao nego donosi opremu, sudjeluje u poslovima koje može obaviti, a potom se mora što brže i sigurnije vratiti i predati pacijenta na Objedinjeni hitni bolnički prijam (OHBP), ako to liječnik zahtjeva.
Koliko vozila imate i u kakvom su oni stanju te kako su opremljena? Imaju li svi danas navigaciju i koliko vam ona olakšava posao?
U Pakracu su dva vozila od kojih jedno ima pogon na sva četiri kotača i koristimo ga za teže vremenske uvjete i nepristupačne terene. Oba vozila su vrhunski održavana i servisirana, opremljena svim aparatima koji su potrebni vozilima hitne pomoći i svi imaju potrebne ateste što je jako važno, a kontroliraju se svakodnevno na početku i na kraju smjene.
Navigaciju imamo, ali s obzirom na to da svi već godinama tu radimo, već po imenu i prezimenu otprilike znamo koji su pacijenti i nije nam toliko niti potrebna. Pakrac je kroz godine dobio nešto novih ulica, ali iznenadili bi se koliko ulica imaju sela i većina ljudi nikad nije ni čula za njih.
Moram reći da imamo stalnu pokrivenost radio vezom, a kolege dispečeri iz Požege u svakom trenutku vide našu lokaciju na ekranu i ako primjerice pogriješimo adresu, mogu nas navoditi. Hitne intervencije su uvijek nepredvidive i može se dogoditi da mi idemo u smjeru unesrećenog, a njega već netko svojim vozilom vozi prema bolnici pa se putem dispečera možemo povezati i preuzeti pacijenta. Takvo praćenje nam u mnogome olakšava posao.
Hitna medicina doživjela ogroman napredak
Osjeti li se s godinama napredak u vašem poslu po pitanju opremljenosti vozila, ali i obaveza i odgovornosti vozača? Koliko često polazite edukacije, tečajeve...?
Od kad u Pakracu djeluje ispostava županijskog Zavoda za hitnu medicinu ogroman je napredak u smislu edukacije zaposlenika i opremljenosti vozila. Cijeli taj projekt osnivanja Zavoda krenuo je nakon ulaska u Europsku uniju koja je izdvojila značajna sredstva da se nabave vozila i oprema te da se educiraju zaposlenici. Što se tiče našeg Zavoda, mogu reći da imamo vozila i opremu na razini svih drugih zemalja u Europskoj uniji, a što je do prije 12 godina bilo nezamislivo.
U odnosu na sanitet koji je djelovao prije osnivanja Zavoda, razlika je ogromna. Čim smo počeli raditi u novoosnovanom Zavodu napravljen je plan edukacija liječnika, medicinskih sestara/tehničara i vozača. Ovaj posao zahtjeva cjeloživotno učenje stoga naš Zavod redovito prati gdje se održavaju vježbe i edukacije te nas upućuje na njih. Naravno da ne možemo na svaku od njih svi ići jer je specifičnost službe da uvijek netko mora raditi, ali gotovo svaki mjesec je netko od nas na edukacijama. U samo znanje, kao i u opremu Zavod na čelu s ravnateljem Fabijanom Barišićem jako puno ulaže i na tom stvarno ne štede. Isto tako, u naš Zavod se nakon završetka specijalizacije iz Hitne medicine vratio dr. Alen Kusulja koji radi u Požegi. Nadam se da ćemo dočekati da i ispostava Pakrac ima specijalistu hitne medicine među svojim zaposlenicima.
Možete li nam opisati osjećaj kad ste za volanom i idete na intervenciju?
Čim čujemo zvono od dispečera iz Požege, svima nama naravno poraste adrenalin jer ne znamo što ćemo točno zateći na mjestu intervencije. To je zasigurno specifičan posao i onaj koji nije nikad radio u žurnoj službi ne može znati kakav je to osjećaj.
Na sjednici Gradskog vijeća u lipnju bilo je govora o izgradnji Zavoda za hitnu medicinu i u Pakracu, nakon što je nedavno Požega dobila novu zgradu. Gradonačelnica je najavila mogućnost izgradnje već iduće godine. Gdje bi se ona gradila i koliko bi to vama značilo?
Da, Požega je kao centar županije nedavno dobila krasnu, novu zgradu Zavoda i drago mi je zbog njih, ali naravno da mi tu u Pakracu priželjkujemo svoj prostor. Na tom otvorenju bili su ministar zdravstva Vili Beroš, Maja Grba-Bujević, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, županica Antonija Jozić i naša gradonačelnica Anamarija Blažević pa se postavilo pitanje i zgrade u Pakracu. Koliko se dalo iščitati, ide se u tom pravcu da sljedeća zgrada na području županije bude sagrađena kod nas. Prvi korak je napravljen pronalaskom zemljišta, koje bi trebalo biti preko puta OHBP-a, između sadašnjeg bolničkog parkirališta i stambene zgrade, a riješeno je i vlasništvo nad tim zemljištem. Prvi koraci su napravljeni, volje i sluha za tim sigurno ima, a poznavajući situaciju, bio bih sretan da zgrada bude otvorena za tri godine ili barem prije nego što odem u mirovinu.
Osim što bi nam nova zgrada olakšala radne uvjete, zasigurno bi olakšala i samim pacijentima kojima pružamo pomoć u našim prostorima hitne. Nemaju svi Zavodi ambulante, a kod nas ona postoji, zahvaljujući susretljivosti ravnatelja. Znači, osim što izlazimo na teren, dolaze nam i pacijenti kojima treba pomoć, osobito vikendom kad ne rade njihovi liječnici obiteljske medicine, a čije tegobe ne zahtijevaju obradu na OHBP-u. Međusobno se nadopunjujemo s kolegama koji rade na hitnom prijemu u bolnici i to dobro funkcionira. Opet naglašavam da mi nikad ne znamo kad će nam zazvoniti telefon i kad ćemo morati na intervenciju, a u tom trenutku moramo napustiti pacijenta u ambulanti i otići.
U pogledu prostora i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje djelatnosti hitne medicine postoje standardi određeni pravilnikom, a ono bi obuhvaćalo parkiralište i natkriveni prostor za vozila, ambulantu odnosno prostor za reanimaciju, prostor za smještaj opreme, održavanje edukacija i slično.
Ljudima u nevolji minute se čine kao vječnost
Kakva je procedura nakon zaprimanja poziva?
Svi naši pacijenti koji zovu bi trebali biti hitni slučaj ili imaju u svojoj okolini nekoga tko je hitan slučaj. Dakle oni zovu na broj 112 ili 194 i ne dobivaju direktno nas već dispečere u Požegi koji po protokolu imaju određena pitanja koja im moraju postaviti i nakon toga određuju stupanj hitnosti. Ljudi su nestrpljivi pa bude tu i neugodnih razgovora, ali svi se razgovori snimaju i dispečeri moraju poštivati protokol zaprimanja poziva pacijenata kako bi kroz minimum pitanja izvukli maksimum informacija o njemu. Puno puta se desi da ljudi nemaju razumijevanja i ljuti su na dispečere jer ne shvaćaju da to i nama puno znači kako bi se mogli pripremiti prije izlaska na teren. Nakon završetka poziva, dispečer zove nas i prenosi nam sve važne informacije nakon čega mi krećemo. Tu se već gubi određena minutaža, ali ako smo u bazi, izlazimo u najkraćem mogućem roku.
Puno puta se dešava da smo na terenu kad zaprimimo poziv od dispečera i naravno da ne možemo odmah krenuti na drugu intervenciju ako prvi pacijent zahtjeva zbrinjavanje na OHBP-u. Tada prvo njega moramo odvesti, a tek onda krenuti dalje. Naravno da se ljudima koji čekaju pomoć svaka minuta čini kao vječnost, ali moraju znati da mi imamo samo jedan tim i da u isto vrijeme ne možemo biti na više različitih mjesta.
Imate li lažnih poziva ili nekih koji nisu toliko hitni da zahtijevaju vašu intervenciju?
Ima lažnih poziva, u postotku vrlo malo, ali ih ima. Ponekad dispečer primjerice dobije poziv i ne uspije pozivatelja ispitati sva pitanja jer mu on poklopi slušalicu. Mi svejedno moramo izaći na teren i ako vidimo da nema nikoga, kružimo, ispitujemo, a tek nakon što se uvjerimo da je poziv bio lažan i da nema unesrećenog, vraćamo se nazad. No kažem, takvi su pozivi zaista rijetki.
Zato, nažalost, imamo sve više poziva pacijenata koji zovu iz svog stana, kuće, koja je ponekad i 20-ak kilometara udaljena od naše baze, zato što imaju blaže simptome slabosti, a imaju člana obitelji koji ih može odvesti njegovom obiteljskom liječniku ili u bolnicu. Dispečer već kroz razgovor može utvrditi radi li se o hitnoj situaciji ili ne, ali opet, po protokolu nas mora poslati na intervenciju. Apeliram na savjest građana da zaista procjene radi li se o hitnoj intervenciji u njihovom slučaju, jer ćemo zbog izlaska na teren izgubiti dosta vremena, a u međuvremenu se može dogoditi neka zaista teška nesreća na koju nećemo stići pravovremeno reagirati.
Na području našeg Zavoda ne naplaćujemo izlazak na teren, što su ljudi brzo shvatili i zaključili kako imaju vrlo brzu uslugu u vrlo kratko vrijeme. Kada bi se on naplaćivao, vjerujem da bi se taj broj prepolovio, ali u tom slučaju bi bilo najbolje kad bi se uveo jedinstveni kriterij za područje cijele države.
Što odlikuje vozača hitne pomoći?
U sustavu zdravstva, hitna pomoć je specifična služba jer nikad ne možemo planirati niti znati što će se tijekom dana dogoditi pa ni to hoćemo li, i kad, otići na gablec. Na takvu nepredvidivost se moramo naviknuti.
S druge strane, odlika ne samo vozača, nego svih nas u timu, je da moramo donijeti što ispravniju odluku u što kraćem vremenskom razdoblju. Smatram da se valjda nigdje drugdje tako brzo ne donose odluke kao u timu hitne medicinske pomoći.
Fluktuacija djelatnika hitne medicine je jako velika jer je posao stresan, potrebno je biti u dobroj psihofizičkoj kondiciji i to ne mogu svi raditi. Važno je i da kao tim dobro surađujemo, jer nema dobre hitne bez dobrog tima.
Vaša je obveza što brže stići do potrebitog. Imate li probleme u prometu? Poštuju li drugi sudionici u prometu vozila hitne pomoći? Kakva je procedura s prolaskom kroz crveno u slučaju hitnosti ili prebrze vožnje?
Kad nas dispečer uputi na intervenciju, prema hitnosti ju dijelimo na crvenu, žutu i zelenu, a u skladu s tim palimo rotacijsko svijetlo ili svjetlo i zvučni signal. Mi vrlo oprezno palimo te signale jer se puno puta dogodi da to zbuni vozače na cesti i onda vas oni, iako žele pomoći, često uspore. Kad je situacija alarmantna, naravno da ih ne gasimo i zbog svoje sigurnosti, ali i zbog zakonodavca. U Pakracu i u Lipiku imamo kamere i ako nemamo upaljeno rotirajuće svjetlo, a brže vozimo, platit ćemo kaznu. Vozači osobno, a ne Zavod.
Za prolazak kroz crveno sami odgovaramo
Što se tiče semafora, ogromna je odgovornost vozača hitne. Bez obzira na svjetlosnu i zvučnu signalizaciju, ako uđemo u raskrižje koje je regulirano semaforom i prođemo kroz crveno, da se bilo što dogodi, mi smo krivi. Tada treba imati, ne dva, nego šestero očiju otvorenih i vidjeti možemo li ga sigurno proći.
Ponavljam, imamo dobru suradnju s lokalnom policijskom postajom koji vide na kakve intervencije idemo i uvjerili su se da ne zloupotrebljavamo sustav.
Kako se osjećate kad stignete na vrijeme i time spasite nečiji život, a kako kad zakasnite? Pamtite li lijepe, ali i one teške situacije u vašem poslu?
Nezgoda se već dogodila prije nego mi stignemo do unesrećenog, stoga je naša obveza da što brže krenemo na intervenciju. Kad dođemo na teren, nekad se odmah vidi da je pacijent u vrlo teškom stanju, ali naravno da poduzmemo sve što je u našoj mogućnosti da mu pokušamo pomoći. Ponekad su situacije takve da ljudima ne bi mogli pomoći ni da se istog trena stvorimo na mjestu nesreće. Nažalost ni hitna pomoć nije svemoguća.
S druge strane, imate situacije da trudnicu voze na porod, ali ne stignu do bolnice i mi dođemo do njih kad je porod u tijeku. To je jedan od ljepših trenutaka za nas u timu, kad sve prođe u redu i kad ih im na neki način uspijemo pomoći. Također, kad reanimiramo čovjeka pa ga nakon nekog vremena vidimo kako šeće gradom, često se takvi ljudi i jave. Zaista je to lijep osjećaj.
Naravno da rad u hitnoj ne završava uvijek sretnim ishodom, ima tu dosta tragičnih situacija koje pamtimo kao da su se jučer dogodile i mislim da ću neke pamtiti do kraja svog života.
Neke županije, poput Bjelovarsko-bilogorske su nedavno osigurale „hitnjacima“ psihološku i psihijatrijsku pomoć. Kakva je situacija kod nas po tom pitanju i kako se vi nosite sa stresom?
Pokušavamo sve to nekako ostaviti na poslu, ali sigurno nam se dosta situacija vrte po glavi. Neke kraće vrijeme, a neke godinama.
Mi nemamo psihijatrijsku i psihološku pomoć, ali ravnatelj Barišić ili netko od njegovih pomoćnika kad god je neka teža situacija, nazovu i pitaju kako smo. Poznavajući ih, siguran sam da bi nam oni osigurali pomoć istog dana ako bi to bilo potrebno, no za sad nismo trebali pomoć, valjda smo se naučili s time živjeti.
Vozači hitne, za razliku od policajaca i vatrogasaca, od 1998. godine više nemaju beneficirani radni staž. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Godinama se govori i obećava da će nam vratiti beneficirani staž. Ja se nadam da će tu biti razuma. Za nas starije djelatnike je to već pomalo kasno, ali se nadam zbog mlađih kolega da će se to što prije vratiti. S tim će dobiti i zadovoljnije i dugovječnije zaposlenike u hitnoj.
Težak je to posao za nekoga od 60-ak godina, pogotovo što su kod nas sve zgrade od pet katova bez lifta. Ponekad u sred noći moramo pacijenta iznijeti iz zgrade na nosilima, a ne možemo nekoga buditi da nam pomogne. Eventualno bi mogli pozvati vatrogasce i oni se uvijek odazovu, ali opet, gubi se dragocjeno vrijeme...
Imate li još nešto za reći, a da vas nisam pitala?
Možda to građani ne vide, ali ipak se taj sustav pomoći nadograđuje, diže na jedan veći nivo. Prošle godine je krenula specijalizacija medicinskih sestara/tehničara više i visoke spreme za usavršavanje u djelatnosti hitne medicine čime će oni unaprijediti svoja znanja i vještine, ali i imati veće ovlasti na terenu. Također, prije par mjeseci smo dobili helikoptersku službu, koja se za područje Slavonije nalazi u Osijeku, i nju možemo pozvati u slučaju teških nesreća čime isto građani dobivaju jednu višu razinu pomoći.
Prednost članstva Hrvatske u EU je i ta što u našem malom Pakracu građanima dolazi vozilo Hitne pomoći koje je opremljeno s potpuno istom opremom i jednako educiranim timom kao u Beču ili Münchenu. To je velika stvar, prije je to bilo nezamislivo.
izvor: Pakrački list
