Zašto se županica Jozić nije ogradila od skandalozne izjave zamjenika Ivanovića koji kaže da je na području općine Slav. Požege organizirana pljačka te sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća?
9.1.2024. | 13:21
dr. sc. Janja Sekula/ Redakcija 034
IZVOR: identitet.hr/ 034 portal
Pregleda: 8016
Čitatelji ocijenili:
Zašto se županica Jozić nije ogradila od skandalozne izjave zamjenika Ivanovića koji tvrdi da je na području općine Slavonske Požege organizirana pljačka te sistematsko paljenje i miniranje srpskih ku
(FOTO: Identitet.hr/ HDZ/ SDSS)
Čitatelji ocijenili:
Na političkom i društvenom tjedniku Srba u Hrvatskoj, naziva Novosti, zamjenik županice Antonije Jozić za srpsku nacionalnu manjinu u Požeško-slavonskoj županiji, Nikola Ivanović, na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca sudjelovao je kod spomen obilježja blizu sela Jeminovac, na odavanju počasti i polaganju vijenca, a gdje je održan i molitveni spomenu za nedužne civilne žrtve koji su u prosincu 1991. u tomu i više okolnih sela stradali.
Kako piše u tekstu portala Novosti, a gdje je u zaglavlju potpisan zamjenik župana za srpsku nacionalnu manjinu Požeško-slavonske županije Nikola Ivanović, „nedužne civile pobili su pripadnici hrvatskih oružanih snaga“. Nadalje, u tekstu portala Novosti navodi se da su potkraj listopada 1991. godine hrvatske snage po naređenju kriznog štaba iz Slavonske Požege provele prisilnu evakuaciju 26 srpskih sela smještenih u Požeškoj kotlini, a gdje je sela napustilo 2.120 osoba, nakon čega počinje „organizirana pljačka i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća.“, implicirajući da su takve događaje, ako ih je i bilo, činili pripadnici hrvatskih oružanih snaga pod naredbom ili odobravanjem Kriznog štaba općine Slavonske Požege.
Napadi srpskih snaga na stanovništvo općine Slavonska Požega
Podsjetimo, krajem listopada 1991. stanje sigurnosti u slavonskopožeškoj općini bilo je narušeno jer su srpske snage (od kolovoza nadalje) okupirale zapadni dio njezina teritorija u kojem su pretežito živjeli Srbi. Slavonskopožeške vlasti očekivale su napad s područja sela u kojima su pobunjeni Srbi držali svoje snage, odnosno iz područja sela Kamenska – Čečavački Vučjak – Nježić – Ruševac – Jeminovac – Čečavac – Koprivna prema Slavonskoj Požegi, s ciljem okupacije Požeške kotline, pri čemu se računalo da bi im mogli pomoći i pobunjeni Srbi iz istočnog dijela općine, koji su naoružani oružjem JNA iz vojarne u Našicama. Prema obavještajnim podacima srpska je strana planirala i napad preko rijeke Save prema Požegi i Novoj Gradišci. Upravo tih dana „Vlada SAO Zapadne Slavonije“ zapovjedila je opću mobilizaciju (srpskih) vojnih obveznika s područja općina Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Bjelovar, Daruvar, Garešnica, Kutina, Novska, Pakrac, Okučani, Našice, Nova Gradiška, Slavonska Požega, Orahovica i Donji Miholjac.
Sela s većinskim srpskim stanovništvom na zapadnom dijelu slavonskopožeške općine, u kojima su bile smještene snage pobunjenih Srbanaoružanih tijekom ljeta iz vojarni JNA, bila su povezana sa selima naseljenim srpskim stanovništvom u susjednoj pakračkoj, podravskoslatinskoj i daruvarskoj općini. Time je stvorenokompaktno područje pod kontrolom pobunjenih Srba, što je predstavljalo veliku opasnost za preostali slobodni teritorij i stanovnike zapadne Slavonije i stanovništvo na tom području. S okupiranog područja slavonskopožeške općine česti su bili napadi na Hrvate u susjednim selima. Samo od kraja kolovoza do početka listopada 1991. pobunjeni Srbioteli su sedam civila. Dana 23. listopada 1991. tijekom izviđanja terena na tome području poginuo jezapovjednik satnije u 1. bojni požeške 123. brigade Dragan Jajić, a nekoliko pripadnika voda je ranjeno. Zbog svega navedenoga, u konzultacijama zapovjedništva Operativne zone Osijek te Kriznog štaba i općinskih vlasti Slavonske Požege, dogovoreno je da će Hrvatska vojska zaposjesti sva ona područja koja su izravno bila ugrožena djelovanjem pobunjenih Srba i JNA, te da će se ondjeuvesti poseban režim nadzora i kontroleulaska i izlaska, a pripadnici Civilne zaštite će, uz prisustvo policije i vojske, koja će osiguravati taj prostor, provesti evakuaciju stanovništva na sigurnije područje. Plan je odobrio i Glavni stožer Hrvatske vojske.
Provedba evakuacije
Dana 24. listopada 1991. Zapovjedništvo Operativne zone Osijekdonosi zapovijed o evakuaciji civilnog pučanstvas ratom zahvaćenog područja općine Slavonska Požega. Zapovijed se odnosila na26 naselja s većinski srpskim stanovništvomu zapadnom dijelu općine. Prema zapovijedi, stanovništvo je saosobnom imovinom i stokomtrebalo u roku od 48 sati evakuirati u druga naselja na području općine, pri čemu je trebalo uvažiti njihove osobne želje. Nakon provedbe zapovijedi o evakuaciji, civilnom stanovništvu je radi sigurnosti zabranjeno kretanje navedenim područjem.
Na temelju spomenute zapovijedi, i Krizni štab općine Slavonska Požega 29. listopada 1991. donosi zapovijed o evakuaciji 26 sela sjeverozapadnog dijela općine i njihovu smještaju na sigurnije prostore unutar općine. Naime, Krizni štab ocijenio je da je nužno evakuirati stanovništvo s toga područja požeške kotline jer je od tamo stalno prijetila opasnost i grad je praktično bio prometno odsječen u smjeru Nove Gradiške, Pakraca i Podravske Slatine. Evakuacija je planirana kaoprivremena mjerai imala je za ciljspriječiti jačanje srpske pobune i okupacijutesukobe srpskih i hrvatskih snagana tome području, odnosno sačuvati živote tamošnjih žitelja i održati, ako je moguće, mir na području općine, kao i stvoriti uvjete za uspješno držanje crte obrane od napada srpskih snaga. Uz Srbe trebali su biti evakuirani i Hrvati i stanovnici ostalih nacionalnosti.
Evakuacija je započela 29. listopada 1991. i dijelom je provedena; s navedenog područja trebalo je biti evakuirano1.565 osoba srpske nacionalnosti, 396 osoba hrvatske i 125 osoba ostalihnarodnosti, koje su živjele u tim selima. No, evakuirana je tek trećina stanovništva srpske narodnosti, dok se dio (otprilike trećina) pridružio snagama pobunjenih Srba ili su napustili to područje, na kojem je nakon evakuacije ostalo živjeti 498 Srba i 56 Hrvata.
Usprkos navedenome, u pojedinim javnim prezentacijama navedenog događaja pojavljuje se nekoliko neistina, koje su s godinama prerasle u svojevrsne mitove. Ponajprije, suprotno pojedinim tvrdnjama, evakuacija senije odnosila samo na srpsko stanovništvo, nego su iz navedenih mjesta, uz Srbe, evakuirani i Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo. Nadalje, stanovništvo nije protjerano s područja općine ili iz Hrvatske, nego jeevakuirano s osobnom imovinom i stokom u susjedna mjesta. Također, dio stanovništva odbio je evakuaciju te je ostao živjeti u svojim selima. Dakle, ne radi se „o etničkom čišćenju 26 sela požeškog kraja po pisanoj zapovijedi državnih institucija“, kako se može pročitati u pojedinim (aktualnim) tekstovima, nego o evakuaciji stanovništva s ciljem poboljšanja sigurnosne situacije i zaštite stanovništva.
No, radikonstruiranja tezeo zločinačkim namjerama hrvatskih vlasti, u priču se uvodi podatak da su sredinom prosinca 1991. tijekom operacija hrvatskih snaga s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova zapadne Slavonije, u selima naseljenima većinski srpskim stanovništvom na zapadnom dijelu slavonskopožeške općine, dakle upravo na širem području na koje se odnosila zapovijed o evakuaciji,ubijeni civili srpske nacionalnosti. Naime, dio navedenih mjesta je usprkos evakuaciji bio okupiran, a do stradanja civila došlo je tijekomoslobađanja tih mjesta.
Teze o etničkom čišćenju zapadne Slavonije 1991. godine
Iako je jasno da zapovijed („naredba“) o evakuaciji nema nikakve veze sa ubojstvom srpskih civila mjesec i po dana kasnije, u pojedinim analizama odgovornima za stradanje civila srpske nacionalnosti tijekom borbi u prosincu 1991. proglašavaju se općinske vlasti, odnosno njihova zapovijed s kraja listopada 1991. o evakuaciji stanovništva s dijela teritorija zahvaćenoga srpskom pobunom, kojoj je cilj bio upravo zaštititi stanovništvo te spriječiti ratne sukobe i održati mir na tome području.
Objašnjenje za tu nelogičnost nalazimo u Kaznenoj prijavi koju suSrpski demokratski forum i njegov predsjednik Veljko Džakulapodnjeli 2010. godine protiv vojnih i civilnih čelnika općine Slavonska Požega, u kojoj su optuženi za iseljavanje, ubojstva i paljenje velikog broja stambenih i gospodarskih objekata u prosincu 1991. godine. Cilj pokretanja te prijave objasnio je V. Džakula: „Mi smo se u Kaznenoj prijavi fokusirali samo na Naredbu za tih 26 sela, ali ista je sudbina zadesila ukupno u zapadnoj Slavoniji, blizu 180 sela i na isti su način ljudi iseljeni, a kuće uništene. Zaključili smo da uopće nije ni bio cilj da se to sačuva, nego da se srpsko stanovništvo raseli, a njihova imovina uništi, kako se ne bi mogli ponovo vratiti i tamo živjeti.“ https://www.slobodnaevropa.org/a/prijave_sdf/2037821.html).
Stradanje civila u prosincu 1991. tijekom vojne operacije hrvatskih snagaistražuje DORH, no izvjesno je da se to stradanje ne može izravno povezati sa spomenutom zapovijedi o evakuaciji. Istodobno,znanstvena raščlambajasno ukazuje da je teza o odgovornosti hrvatske vlasti za etničko čišćenje 180 (prema nekim izvorima 168) „srpskih“ sela u zapadnoj Slavoniji, koja egzistira već 30 godina, samo još jedan od velikosrpskih „mitova“. U prilog tome govore isrpski izvori. Analiza dokumenata srpske provenijencije kao i srpskoga tiska pokazuje da su Srbi izbjegli iz zapadne Slavonije krivcem za napuštanje svojih domova smatrali vlasti SAO Zapadne Slavonije, Teritorijalnu obranu SAO ZS, nedovoljnu angažiranost JNA, te nefunkcioniranje tijela vlasti na okupiranom području i raširen kriminal. Djelatnici Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova iz Beograda razgovarali su sredinom prosinca 1991. sa izbjeglicama iz zapadne Slavonije (s područja općine Podravska Slatina) koje su se nalazile na području Banja Luke te su u izvještaju naveli da nisu uspjeli ustanoviti neposredne razloge “masovnog bježanja ovog stanovništva”. Izbjeglice su razlogom odlaska navele preslabu TO, preslabu pomoć JNA, te da su dobili nalog da se povuku s tog područja, a posebno ogorčenje izrazili su na ponašanje „Šešeljevih četnika“ na tome području. Dio ih je izjavio i da su zapalili svoje kuće prilikom odlaska kako ih hrvatske snage ne bi koristile (SSUP-Uprava za veze i KZ, Centar za krioptoobradu informacija, 17. 12. 1991.).
I drugi izvještaji saveznih tijela SFRJ krajem 1991. godine analiziraju gubitak teritorija i iseljavanje stanovništva iz zapadne Slavonije te zaključuju da su razlozi za takav razvoj događaja bili loše zapovijedanje komandanta TO SAO ZS pukovnika Jovana Trbojevića, kao i Štaba TO SAO ZS, koji nije bio u stanju spriječiti opće povlačenje “pa i na onim pravcima na kojima ga je bilo moguće veoma uspešno zaustaviti”, rašireno kriminalno djelovanje organiziranih grupa koje su pljačkale na području zapadne Slavonije (uz “uobičajene” pljačke kuća i imovine Hrvata, svečešća meta bili su i Srbi), kriminalne radnje poput preprodaje robe i krijumčarenja i razne makinacije pri podjeli humanitarne pomoći, nafte i ostalog, u kojima su, kako je navedeno, sudjelovali i čelnici SAO ZS, nedovoljna pomoć JNA, te glasine da će se cjelokupno stanovništvo iz zapadne Slavonije iseliti u SO Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Krivcem je proglašeno i vodstvo SAO ZS, koje, kako je zaključeno, nije bilo sposobno osigurati osnovne preduvjete za život stanovništva te politički sukobi međusobno suprotstavljenih struja u političkom čelništvu SAO ZS. I u ovom dokumentu spominje sepaljenje kuća i uništavanje imovinena okupiranom području koje su počinilidobrovoljciSrpske radikalne stranke (Republika Srbija, MUP-SDB, Strogo poverljivo, Informacija o razvoju događaja u zapadnoj Slavoniji, Beograd, 24. 12. 1991.).
Pojedini podaci svjedoče o izazivanju straha i panike koje su među srpskim stanovništvom provodile vlasti pobunjenih Srba, strašeći ih zvjerstvima „krvoždernih ustaša“ u slučaju oslobođenja teritorija, u čemu je veliku ulogu imao i srpski tisak. No, upravo je ponašanje srpskih snaga imalo utjecaja na odlazak dijela srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije. O tome kako su se ponašali srpski „dobrovoljci“ poslani u zapadnu Slavoniju, svjedoči i telefonski razgovor izmeđuRadovana Karadžićai pukovnika JNAMomira Talićao slanju „ozrenskih dobrovoljaca“ u zapadnu Slavoniju, snimljen 14. prosinca 1991. godine. Naime, tijekom razgovora puk. Talić požalio se Karadžiću da su nakon dolaska u zapadnu Slavoniju „radikali (dobrovoljci Srpske radikalne stranke op. a.) pogoršali stanje, pa su ljudi (Srbi iz zapadne Slavonije, op. a.) krenuli u zbijeg“ te da „ima drastičnih primjera da Srbipale svoje selo i beže“. Takvo ponašanje dobrovoljaca SRS potvrđuje i srpski izvor od 23. studenoga 1992. („Prijedlog Zonskog štaba TO Zapadna Slavonija Glavnom štabu TO RSK za unaprjeđenje majora Milenka Romanića“), u kojem se navodi da je Romanić „na ratište u zapadnoj Slavoniji došao 28. decembra 1991.“, te da se naročito istaknuo „u otkrivanju paravojnih sastava ‘četnika iz Srbije’ i drugih struja koje su uticale na povlačenje naroda Zapadne Slavonije sa svojih ognjišta“ (HR – HMDCDR, 26., kut. 1.).
Prema tome, navedena teza, koja zapovijed općinskih vlasti o evakuaciji stanovništva (Srba, Hrvata i ostalih) radi zaštite njihovih života i sprječavanja okupacije dijela teritorija potpuno neutemeljeno pokušava proglasiti etničkim čišćenjem i povezati sa stradanjem civila prilikom kasnijeg oslobađanja teritorija, i koja se godinama konstruira kao krunski dokaz o protusrpskoj politici hrvatskih vlasti na tom području, predstavlja manipulaciju informacijama, u najmanju ruku zbog neprofesionalnog pristupa temi.
Neki od autora spomenute i sličnih teza bili su vođe srpske pobune i agresije početkom 1990-ih, koje su uzrokovale stradanje stanovništva na području zapadne Slavonije, pa se s pravom postavlja i pitanje njihove odgovornosti, ne samo političke. Kako se može vidjeti iz pojedinih dokumenata i izbjegli Srbi su neke od njih apostrofirali krivcima za napuštanje svojih domova. Iako takve insinuirane teze nemaju težinu u znanstvenim krugovima, treba upozoriti na njihovu neutemeljenost, jer su ih, nažalost, nekritički prihvatili i autori nekih radova, koji pretendiraju biti znanstveni. Povijesnim interpretacijama i analizama dokumenata treba ipak pristupiti odgovornije.
Izjava o organiziranoj pljački te sistematskom paljenju i miniranju srpskih kuća skandalozna je
Izjava ili tekst Nikole Ivanovića, zamjenika županice za srpsku nacionalnu manjinu u Požeško-slavonske županije, objavljena 10. prosinca 2023. godine u srpskom tjedniku Novosti pod naslovom „Poruke mira iz Jeminovca“, gdje Ivanović otvoreno i bez ustezanja govori o organiziranoj pljački te sistematskom paljenju i miniranju srpskih kuća na području općine Slavonska Požega, implicirajući da iza svega stoje hrvatske oružane snage, tj. indirektno tadašnji Krizni štab općine Slavonska Požega, u najmanju ruku su skandalozne, a napose ako je riječ o teškim optužbama bez ikakvih materijalnih dokaza. Nažalost niti jedan rat, pa tako i onaj Domovinski nije bio imun na eventualne i pojedinačne „prilike“ koje su isključivo koristili opskurni pojedinci sa svih strana, a koji bi trebali imati svoje ime i prezime. Iako je slučaj o kojem Ivanović govori prijavljen DORH-u još 2000. godine, do danas takva optužba nije dokazana, a prema izjavama hrvatskih branitelja nije djelo pripadnika hrvatskih oružanih snaga .
Županice Jozić nije se ogradila od izjave zamjenika Ivanovića?
Na ovakve izrečene neistine važno je reagirati promptno kao društvo u cjelini kako se ionako svježe rane za sve izgubljene živote ne bi nepotrebno produbljivale, a još sramnije bi bilo da je zamjenik Ivanović takvom izjavom politizirao žrtvu svog naroda. Zbog skandalozne izjave zamjenika Ivanovića u braniteljskim krugovima već kuha i vrije, a koje najviše smeta šutnja lokalnih političara, ponajprije HDZ-ovih, a koji moguće ne reagiraju jer je Ivanović visoko rangirani član SDSS-a, njihovog koalicijskog partnera na državnoj razini. Također, očekuju da i njihovi vojni zapovjednici, koji su sudjelovali u oslobađanju tog dijela općine, reagiraju.
Požeško-slavonska županica Antonija Jozić trebala bi se ograditi od ovakvih izjava, ali i porazgovarati sa svojim zamjenikom s obzirom na to da je Ivanović takvu izjavu dao, ili napisao članak za srpske Novosti, s pozicije zamjenika župana za srpsku nacionalnu manjinu Požeško-slavonske županije. Je li županica Jozić razgovarala sa zamjenikom Ivanovićem za sada nam nije poznato, a također u ovih mjesec dana nismo primijetili niti jednu osudu, ograđivanje ili priopćenje županice Jozić, ostalih lokalnih političara i saborskih zastupnika, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i resornog ministra Tome Medveda ili nekih drugih tada aktivnih vojnih zapovjednika.
