ŽIVOT U RALJAMA BIROKRACIJE: Dragec iz Stražemana uzalud pokušava postati vlasnik zemlje koju obrađuje
4.1.2026. | 10:06
D. Mirković
Pregleda: 6623
FOTO: D. MIRKOVIĆ
Priča Dragutina Martinaša iz Stražemana zvuči kao neslana šala. Tri generacije vinogradara, podignuti krediti, zasađeni hektari graševine i uložena životna štednja, sve to za državu ne vrijedi ništa jer papir koji je trebao biti gotov 1997. godine još uvijek ne postoji.
Dragutin Martinaš, u svom kraju poznatiji kao Dragec, ne traži milostinju. On samo želi postati vlasnik onoga što je prije gotovo tri desetljeća kupio na javnom natječaju. Njegova kalvarija počinje daleke 1997. godine, kada se javio na natječaj za kupnju 15 hektara pašnjaka i šikare u k.o. Draga, zemljišta koje se naslanja na njegov tadašnji vinograd. 
Tada je sve izgledalo idilično jer je komisija prihvatila njegovu ponudu i izdala rješenje, na temelju kojeg mu je banka odobrila kredit u protuvrijednosti od tadašnjih 50 tisuća njemačkih maraka. Dragec nije gubio vrijeme, odmah je zasadio dva hektara graševine, dok je za sadnju dodatna tri hektara pripremio teren dubokim oranjem i podrivanjem. Vlastitim je sredstvima i mukotrpnim radom očistio preostali dio šikare i izvadio panjeve, registrirao OPG te u obiteljskoj kući opremio vinski podrum i nabavio svu potrebnu mehanizaciju.
"Uložio sam ogroman vlastiti novac, trud i zdravlje. Želio sam zaokružiti cjelinu i podići nasade koji će ostati mojoj djeci i unučadi", s gorčinom se prisjeća Martinaš vremena kada je vjerovao da su svi administrativni koraci samo formalnost.
Problemi nastaju kada je rješenje iz 1997. trebalo provesti kroz gruntovnicu i katastar. Birokratski aparat je zakazao, a Martinaš se našao u pravnom vakuumu. Devet godina kasnije, 2006., država ponavlja natječaj za istu zemlju, ovaj put pod okriljem Republike Hrvatske umjesto Općine Velika. Dragec ponovno pobjeđuje, koristeći pravo prvokupa, no povijest se ponavlja, papira i obećanih dokumenata i dalje nema.
Danas, početkom 2026. godine, situacija je dosegnula vrhunac apsurda. Martinaš i dalje obrađuje te vinograde koji su isključivo plod njegova rada, ali on formalno-pravno ne postoji kao vlasnik, zbog čega je izgubio pravo na poticaje i mogućnost bilo kakvog daljnjeg kreditiranja. Slučaj je predao odvjetniku i dobit će sudski epilog.
"Imam troje djece i devetero unučadi. Ja sam treća generacija vinogradara u ovoj obitelji, djed i otac su me učili ovom poslu. Moja jedina želja je da netko od njih nastavi tu tradiciju, ali kako da im s ponosom ostavim nešto što pravno nije moje, iako sam to dva puta platio i cijeli život uređivao?", pita se Martinaš.
Dok zemlja ne pita za pečate i traži samo rad, birokracija već tri desetljeća stoji na putu, ostavljajući Dragreca u noćnoj mori.
