Postoji li Bog kada je dozvolio ovako nešto-tajne djevojčice s brodskog groblja
18.9.2021. | 17:21
Darko Lončar Daky
Pregleda: 24235
FOTO: Darko Lončar Daky
Zaklela se zemlja raju da se sve tajne ovog svijeta saznaju. Ili barem tako kaže narodna poslovica u koju baš nešto previše i ne vjerujem, bar što se tiče slučaja djevojčice s brodskog starog groblja oko čijeg se imena i prezimena ANNA BEISSMAN, nadvilo malo previše tajni i zagonetki.
Staro brodsko groblja je moja omiljena književna i umjetnička inspiracija gdje pronalazim razne priče i pričice za svoja etnografska istraživanja o povijesti našega grada, a predmet mog najnovijeg lutanja po groblju bio je pronalazak starih, već požutjelih i polurazbijenih fotografija pokojnika na zaboravljenim austrougarskim nadgrobnim spomenicima, koja potom u svom atelieru pretvaram u portrete slikane u suhom pastelu, kredi i ugljenu te naše zaboravljene Brođane i likove s tih spomenika, nakon sto i više godina sa svojim portretima ponovo vraćam u život i našu brodsku javnost.
Što starija fotografija, za mene kao portretistu, to mi je intrigantnija, a priča zanimljivija. I tako naiđoh na jedan stari grob, na kojem bijaše uokvirena jedna djevojčica sa uklesanom godinom smrti 1900. Za sada najstarija fotografija na nekom nadgrobnom spomeniku koju sam do sada pronašao, ali i do sada neki najčudniji osjećaj koji me je obuzeo, osjećaj tuge, jedna žica tuge zatitrala je u mom srcu kada vidjeh ovu malu curicu koja je zbog nepoznatih raloga preminula u svojoj devetoj godini života.
Zašto? Pa što se dogodilo djevojčice?
Postoji li uopće Bog kada je dozvolio ovako nešto?
Vjekovno pitanje koje opterećuje intelektualce, filozofe, umjetnike, i obične ljude već stoljećima, postoji li Bog ili ne, možda se odgovor na ovo pitanje nalazi baš na starom brodskom groblju, pokraj spomenika ANNI BEISMAN.
Zašto? Pa što se to dogodilo djevojčice?
Fotografiram njezin spomenik više puta, primjećujem da je jako dobro očuvan kao i fotografija, bit će odličan predložak za moj novi portret, ali me zbunjuju natpisi na njezinom spomeniku koje uopće ne mogu ni pročitati ni dešifrirati. Njemački ili jevrejski, nemam pojma. Nisam stručnjak za lingvistiku. Prezime Beisman??? Jeli to židovsko prezime, pitam se? Ako je curica bila Židovka, pa zar nije trebala onda biti pokopana preko puta, na židovskom groblju? Zovem Upravu groblju i djelatnica mi ljubazno kaže da nemaju apsolutno nikakve podatke o ovoj djevojčici, jer da njezin grob nitko ne plaća i ne održava. Znači li to onda da je njezino potomstvo izumrlo, da Beismani više ne postoje u našem gradu?
Zivkam na sve strane, raspitujem se, ali nitko nema pojma tko su bili Beismani. Sve više i više tajni se počinje pojavljivati u ovoj priči, a kada nešto ne znam iz povijesti našega grada, onda uvijek prelazim na plan B, JOKER ZOVI, ili Zvonimira Toldija ili Stribora Uzelca Schwendemanna koji su obojica žive enciklopedije znanja o našoj brodskoj povijesti. Stribor ipak zna. Prezime Beisman u Brodu vezano je za staro REPIĆEVO KUPALIŠTE koje je postojalo sve do početka drugog svjetskog rata. Stribor mi objašnjava da je to kupalište nastalo oko 1886. I da su ga gradila braća Karlo i Josef Repić, Bunjevci, doseljenici u Brod iz Apatina. I sada dolazimo do rješenja. Karlo Repić oženio je KATARINU BEISMAN i njena majka vodila je ovo kupalište sve do 1914, a kasnije ga je vodio Katarinin sin Dragutin do 1928. Vjerojatno je onda Anna Beismann bila Katarinina kćer iz prvog braka ili možda kćer Katarinine sestre.
Živ ti meni bio Stribore! Odmah u blizini pokraj Anninog spomenika otkrivam i joše jedan spomenik JOSEF BEISMANN 1863-1902. Umro je dvije godine, nakon Anne. Jeli Josef bio Annin otac? Ako je bio njezin tata, zašto onda njegov spomenik nije odmah pokraj Anne? Puno tajni i enigmi nadvilo se u ovoj priči oko Anne. Nešto sam ipak uspio saznati, ali ne baš sve. Moraš biti uporan, kopati i kopati da bi došao do nekih podataka. A francuska poslovica kaže; kada dugo kopaš naiđeš na crva. Opet se vraćam nakon par dana na Annin grob, opet ga fotografiram više puta i opet gledam u to nevino dječje lice i pitam se u tišini ispred njezinog spomenika:
Postoji li Bog kada je dozvolio ovako nešto?
Odlazim onda kući, sjedam za svoj atelier, uzimam u ruke kist, pastele, krede i ugljen i slikam Anin portret, da ju bar malo, na trenutak, nakon dugo vremena ponovo vratim u život i našu brodsku javnost. Dobro došla Anna nakon 120 godina, ponovo među svoje Brođane, u svoj rodni grad. Od srca, za Annu, od od Dakyja.
