Antun Lovrić (72): ¨Napisat ću knjigu o Hrvatskom proljeću u Požegi¨

"To sam zapravo slučajno čuo od vas. Inače nisam znao. Zanimljivo je da me se treći put prijavljuje", odgovara nam umirovljeni sveučilišni profesor, dugogodišnji planinar i bivši predsjednik požeškog HPD-a Sokolovac Antunu Lovrić na informaciju kako je nominiran za nagradu Grada Požege za životno djelo. Prijedlog još treba biti usvojen u četvrtak na Gradskom vijeću.

Iako je u 73. godini života, pun je energije i stalno nešto radi. Nedavno je tako napisao knjigu posvećenu požeškom planinarstvu. Planinar je još od 1987. godine, 20-ak godina je bio i predsjednik planinarskog društva, najveća visina na koju se uspeo je bilo je između 4 i 5 tisuća metara na Andama. Kaže kako bi se popeo i više da nije bilo angine pectoris. Kao doktor znanosti u životu je radio na nizu obrazovnih institucija, jedan je od utemeljitelja Veleučilišta u Požegi i sudionika Hrvatskog proljeća.

- Kao čovjeku koji voli pisati, nikad mi nije bilo teško pisati seminarski rad ili esej. Sad sam objavio tri-četiri knjige, posljednjom "Požeško planinarstvo" sam htio zapravo reći istinu jer još uvijek ima pojedinaca u okruženju koji drže da smo utemeljeni 1950. godine. Svima sam želio pojasniti da smo jedno od najstarijih društava u Hrvatskoj iz 1898. godine i da je taj kontinuitet postojao. Vodio sam 20 godina društvo i mnoge sam bitke dobio, neke još nisu okončane, ali bit će - kaže nam o neumornom radu u pisanju knjiga.

- Ja sam dijete sela, seljački sin i sada sam često u rodnoj Batrini, tako da mi je Požega bila preko brda, a inače su mi sinovi tu s obiteljima, tako da smo postali Požežani. U Požegu sam došao 1967. godine. Prije toga sam bio sa suprugom učitelj u Traparima. Tamo sam polučio prve uspjehe s mladima. Onda sam došao u kulturnu zajednicu gdje sam osnivao folklorne zajednice i poticao amatersko stvaralaštvo u prostoru bivše Općine Slavonska Požega. Onda sam otišao u komitet partije, bio sam član Predsjedništva Saveza omladine Hrvatske. Dolazi Hrvatsko proljeće i onda sam dobio po glavi.

- Draž je u tome da sam uvijek bio na vjetrometini događanja, uvijek su me "kefali". Godine 1972. ostao sam bez posla i stana na godinu i pol dana, to je bio pakleni dio mog životopisa. Međutim ja sam studirao i nisam se nikada dao. Znao sam reći mladima: "I kad je najteže, moraš dići glavu visoko." Nakon fakulteta opet nisam mogao dobiti posao u Požegi, to je bila sudbina hrvatskih proljećara. Nakon toga sam otišao na Strojarski fakultet na magisterij pa sam doktorirao i otišao na ETF u Osijeku, zaposlio sam se potom na Pravnom fakultetu pa na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Bilo me je svagdje, radio sam  i na dislociranom studiju u Vinkovcima. Moram reći da sam taj profesorski dio odradio s voljom i užitkom - opisuje Lovrić dio svojeg zanimljivog života.

- Već tri i pol godine sam u mirovini i pišem knjigu o Hrvatskom proljeću u Požegi. Kao sudionik bih želio ostaviti trag o tome što se zapravo dogodilo. To mi je neki izazov jer nas ima malo živih. Spremam  godišnji program planinarskog društva. Planiram voditi požeške planinare u Makedoniju, a lani sam ih vodio na Durmitor u Crnu Goru. Pomoći ću i mlađim kolegama oko planinarske škole. Meni to uopće nije teško, organizatorske sposobnosti su božji dar. Morate imati žicu da možete napraviti sve od prijevoza, smještaja do planinarskih treninga. Nije baš kao prije, u 73. sam godini, tako da ne mogu kao prije, ali još mogu motivirati mlade - opisuje nam Antun svoje planove.

-  Volim kad se ljudi nagrade tijekom života. Strašno sam se povrijedio kad je prije dvije godine Slavonski planinarski savez dodijelio odličja ljudima iz Požege ili Našica posthumno, pa nemojte priznanja davati ljudima koji su mrtvi. Zahvalimo im se za života, to onda ima društvenu snagu - komentirao je na kraju Antun Lovrić.