Inicijativa iseljenika: ¨Želimo da Požega dobije spomenik dijaspori¨

"Ovdje sam blizu, a sasvim daleko. Još ćutim tiho, i duboko glasno. I šutim, a tako bih ljudima teko`o: O Dome, kako te ljubim strasno!" - stihovi su Požežanina Željka Muljevića ugravirani na spomeniku u hamburškoj luci. Uspomenu na više od 400.000 hrvatskih iseljenika koji su otišli preko luke u Hamburgu u "novi svijet" su podigli naši iseljenici, a izradila ga je kiparica Ljubica Matulec 1989. godine. Prvu drvenu verziju, kasnije je zamijenila hrastova pa brončana. Antun Škrabal iz Eminovaca pokraj Jakšića, iseljenik odgovoran za postavljanje ploče sa stihovima predlaže da hrastova verzija dobije novi dom u Požegi.

- Nijemci su uvijek bili korektni prema nama i razmišljali smo što da poklonimo Hamburgu povodom njegove 850. obljetnice. Jedan Nijemac je poklonio drvo, a umjetnica Ljubica Matulec je slučajno živjela tamo. Spomenik je predstavljao brod s obzirom na to da su naši ljudi preko hamburške luke išli za Ameriku. Hamburg je to postavio na fenomenalnom mjestu u parku s pogledom na Elbu i luku. Spomenik su održavali, ali dio koji je bio postavljen u zemlju je propao. Onda smo razmišljali da ga odlijemo u bronci. Bili smo posvuda po ljevaonicama i slučajno mi je jedan prolaznik rekao da pogledam u umjetničkoj ljevaonici u Ilici. Obratili smo se ministru kulture Biškupiću, odljev je koštao 17.500 eura. Pronašao sam naše ljude koji su besplatno prevezli hrastovu repliku iste autorice u Zagreb. Tamo je napravljen odljev koji smo vratili u Hamburg i postavili 2004. godine. Dio troška je snosila Hrvatska kulturna zajednica, a dio Ministarstvo - prisjeća se Antun Škrabal, član Hrvatske kulturne zajednice Hamburga.

- Na novom brončanom spomeniku je napravljena i nova tabla. Slučajno sam, čitajući knjigu koju mi je poklonio pokojni Željko Muljević, naišao na stihove koji su mi se strašno svidjeli. Pokazao sam ih ministru kulture i našem veleposlanstvu i oni su odlučili da su baš ti stihovi pogodni za tablu koju je poklonila umjetnička ljevaonica - pojasno je kako su stihovi Požežanina završili na spomeniku.

- Biškupić je obećao da će izvorni spomenik od hrastovine otići u muzej. Međutim, uskoro je došao novi ministar, pa ministrica. Dobio sam poziv od direktora ljevaonice koji se pitao što s njime jer ga Ministarstvo ne želi. Prije godinu dana otišli smo u bivšu vojarnu kod Zaprešića gdje je polegnut na super i suhome mjestu, što me posebno raduje. Onda je jedan od prijatelja rekao: "Pa dovezimo ga u Požegu!". Dobio sam termin s gradonačelnikom Neferovićom i pokazao mu sve što govorim i vama. Predloženo je mjesto kod željezničke stanice, ali mi se više nije javio. Umjetnica se slaže da se postavi u Požegi, a Ministarstvo spomenik više ne interesira, jednostavno je bačen. Žao mi je da tri i pol metra visoka krasna statua tako stoji. To je spomenik iseljenicima koji su otišli na pet kontinenata. Budući da je naš grad Požega, voljeli bismo da se to ostvari ovdje. Sreo sam se sa zamjenikom ministrice prije 14 dana i dogovarali smo termin. On je to izgleda zaboravio, ali ću ga opet kontaktirati jer je bio zamjenik i ministra Biškupića. Ne smijemo zaobići Ministarstvo kulture i Grad. Kad bismo dobili dozvole, osobno bih organizirao besplatan prijevoz kamionom. Jednini troškovi su postolje i lakiranje - ispričao nam je Škrabal.

Ideju podržava i Slavko Nebogović, Požežanin koji se prije više od 50 godina odselio u Pariz i sada živi na relaciji između dva grada.

- Ja sam koordinator za dijasporu u Francuskoj, a Antun je moj školski kolega i tako smo stupili u kontakt. Htjeli bismo kompletnu dijasporu sa svih kontinenata spojiti i spomenik učiniti zajedničkim simbolom. Postoji nekoliko lokacija koje bi mu u Požegi odgovarale, ali jedina prazna je ona na Starom gradu gdje je bio "spomenik mitraljescu" srušen za vrijeme Domovinskog rata. Spremni smo razmotriti i druge lokacije. Grad ne bi imao nikakvih troškova ako bismo dobili suglasnost, čitava dijaspora bi se okupila oko toga - dodaje Slavko Nebogović.