Iz pelena na plesni podij: Sestre Hana i Lora već sakupljaju odličja

Sestre Hana i Lora Ledić iz Požege prave su male plesne dive. Ljubav prema plesu naslijedile su od mame Nataše s kojom su već kao male odlazile u plesni studio Marine Mihelčić gdje Nataša radi kao trenerica.

- Imala sam dvije i pol godine kad sam počela plesati. Malo sam samo gledala kako to drugi rade i onda malo-pomalo počela trenirati – prepričava devetogodišnja Hana, učenica trećeg razreda Kempfove škole. Ne sjeća se svoje prve koreografije, a teško joj je izbrojiti i sva natjecanja i uloge koje je otplesala. Na policama ima već dvadesetak pehara od kojih je jedan, naglašava Hana, Lorin.

Dvije godine mlađa Lora na trening je došla s nepune tri godine. I dok ona ima nešto lakši tempo i na treninzima je dvaput tjedno, Hana trenira svakodnevno.

- Ponekad zna biti pomalo naporno. Učim najviše nedjeljom, ali zasad sve stignem - kaže Hana koja je u školi odlična učenica.

Da je riječ o talentiranoj djevojčici potvrđuje i kandidatura za najperspektivniju plesačicu na nedavno održanom državnom natjecanju u Osijeku.

- Bila sam jako ponosna. Ocjenjivački je sud predložio mene i još jednu stariju plesačicu. Nagrada je na kraju pripala njoj, ali meni je to jako važno. Plesala sam zmiju – ponosna je Hana na svoj uspjeh jer iza sebe je ostavila 1.500 plesačica iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja.

Dok razgovaramo s Hanom o njezinom hobiju, a kako nam je rekla, najvjerojatnije i životnom pozivu, Lora se proteže, vrti i nestrpljivo čeka svojih pet minuta za razgovor. Ponosna je na svoju stariju sestru s kojom je osvojila drugo mjesto za koreografiju „Silver and gold“.

- Ja sam osvojila srebro, a Hana zlato. Plesale smo još zajedno „Dorothy i strašilo“ i osvojile prvo mjesto. Ja sam bila Dorothy, a Hana strašilo – smije se glasno Lora. Ipak, spremno priznaje da je starija sestra još uvijek malo bolja.

Iako se kod kuće kao prave sestre ponekad malo posvađaju, na natjecanjima toga nema. Hana s malo, a Lora bez imalo treme, ozbiljno doživljavaju sva natjecanja i u tome uživaju. Najsretnije su kad osvoje nagradu. I mama i tata su tada jako ponosni. Uz smijeh kažu da tata jedini ne pleše. Prepričavaju kako najviše vole solo točke. Na pitanje što im je najteže, opet smijeh i odgovor uglas: zvijezda bez ruku.

- To ni ja još ne mogu, uspijem nekako napola – kaže Hana.- Ja ne mogu uopće – dodaje Lora.

Brzinski su se zagrlile i odradile fotografiranje. Odjurile su uz smijeh, baš  onako kako je i protekao cijeli naš razgovor.