Prekinuta obiteljska tradicija: ¨Kriva je država i cipele iz Kine¨

Jeftina proizvodnja svega i svačega ugrožava brojne obrte koji su nekada bili vrlo cijenjeni i od kojih su ljudi mogli dobro živjeti. Ova konstatacija definitivno vrijedi i za postolare, a da je ona istinita dobro zna Josip Pavlović, 65-godišnji Pakračanin koji je posljednji postolar na području Pakraca i Lipika.

Obiteljska postolarska tradicija duga više od 100 godina, koju je započeo Josipov djed Antun, a nastavio otac Antun, danas je pred izumiranjem. Josip kaže da njega neće imati tko naslijediti.

- Za sve je kriva država koji ne potiče ovakve stare obrte, a problemi su počeli kada su se na tržištu pojavile jeftine i nekvalitetne cipele iz Kine. Prije se točno znalo što je koža, što guma, što guma i kakav je koji materijal.

Novi, jeftini i nekvalitetni materijali

- Danas postoje novi materijali, nekakva plastika koja se runi i s kojom se ne može raditi i nemoguće ju je lijepiti čak i atomskim ljepilom. Ti su materijali prejeftini, a ljudi danas gledaju kako uštedjeti svaku kunu. Prije nekoliko godina je došla jedna baka koja je htjela da joj popravim cipele. Kada sam joj rekao da će to stajati 80 kuna, rekla je da joj je to preskupo i da će bolje dodati još 20 kuna i kupiti nove. Znao sam da će za dva, tri dana ponovno doći s novim cipelama kod mene i upravo tako je i bilo jer joj je puknuo džon na novima. Kad je ponovno došla, uzeo sam te nove, bacio ih u kantu za smeće, a one stare kvalitetnije popravljao još nekoliko puta - pojašnjava Josip. Dodaje da mu se, prije odluke o zatvaranju obrta znalo dogoditi da po tjedan dana sjedi u radnji, a da nitko od kupaca ne dođe.

U Švicarskoj bolji odnos prema postolarima

Prije otvaranja postolarskog obrta u Pakracu, Josip je 31 godinu živio u Švicarskoj gdje je najprije radio u ljevaonici tenkova, a zatim i u tvornici za proizvodnju oružja. Tek pred kraj svog boravka u Švicarskoj, nekoliko godina je radio kao postolar i tvrdi da je u toj zemlji odnos prema postolarima još uvijek na razini.

- Država se skrbi o tim starim obrtima, tamo čovjek ima prilike puno naučiti, a čak i na televiziji često budu emisije o starim obrtima u kojima se puno moglo naučiti o postolarstvu. U Švicarskoj sam radio za dvije velike tvrtke, ali nakon što se jedna preselila u Njemačku, a za drugu nisam mogao obnoviti potrebnu licencu za rad, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku.

Vratio se 2004. godine, najviše zbog oca Antuna koji više nije mogao raditi. Po povratku je nastavio postolarski obrt i, kako sam kaže, prve dvije godine je lijepo radio. - Imao sam posla dovoljno da si zaradim plaću i da državi platim sve što treba. Ali, već treću godinu počeli su problemi koji su iz godine u godinu bili sve veći, tako da sam morao odjaviti obrt jer nisam imao ni za davanja državi. Pred kraj mi se znalo dogoditi da tjedan dana sjedim u radnji, a da nitko od kupaca ne dođe - pojašnjava Josip.

Nezaspolenost najveći problem Pakraca

Danas je u mirovini, a postolarska radnja u dvorištu obiteljske kuće u Strossmayerovoj je pusta. I da ima posla, ne bi ga mogao raditi jer boluje od tromboze.

- Povremeno nešto napravim za sebe, obitelj, prijatelje. Zet Marijo je poželio da ga malo poučim poslu pa sam mu pokazao neke osnove tako da i on ponekad nešto radi samo za sebe. Ipak postolarstvom se ne namjerava baviti, bez obzira što nigdje ne radi kao ni moja kćer Maja. To je najveći problem ovog Pakraca jer nema zaposlenja za mlade kojima onda ne preostaje ništa drugo nego da odlaze - tvrdi Josip.

U Pakracu je nekoć bilo 40 postolara

Postolarskom znanju ga je poučio otac Antun, a po pričama starijih u Pakracu je nekada bilo čak 40 postolara. Dodaje i kako je, primjerice, u Zagrebu bilo više od 300 postolara, a danas ih radi svega 30-ak. Pitali smo ga kakvi su mu planovi, odgovorio je jednostavno: - Nikakvi. U mirovini sam i ostaje mi samo obilaziti liječnike zbog svoje bolesti. Imam nešto zemlje ovdje iznad Pakraca pa ću to, ako budem mogao, obraditi i zasaditi neke voćke, čisto kao zanimaciju, a što se tiče postolarstva, to je nažalost prošlost - zaključuje Josip.