Streljaštvom sam stekao ono neprocjenjivo

Kada bi slagao sve pehare i medalje koje je u svojoj 27-godišnjoj karijeri osvojio u jedan red, bio bi to red dugačak najmanje 100 metara. Požežanin Zoran Špoler, član Gradskog streljačkog društva Požega 1871 koji je u disciplini samostrel field nedavno s hrvatskom reprezentacijom osvojio zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu. Već se 15 godina nalazi među 3 najuspješnija sportaša Požege, a nekoliko puta je osvojio nagradu Grada. Unatoč tolikim uspjesima, još uvijek ne dobiva pozornost medija i javnosti kakvu zaslužuje. Kaže, ovo je prvi put da ga je novinar zvao i nagovarao za intervju.

* Kada ste i kako po prvi put došli u doticaj sa streljaštvom?

- U osnovnoj školi, na satu tjelesnog kod profesora Pejše. Gađali smo zračnom puškom, a on je izdvojio učenike koji su pokazali da imaju potencijala i uputio nas je u klub. Tamo sam se brzo istaknuo rezultatima.

* Obično se u osnovnoj školi djeca okreću prije ekipnim sportovima. Što je Vas privuklo baš streljaštvu?

- Činjenica da u pojedinačnom sportu ovisiš isključivo o sebi i o svome radu. Osim toga, natjecanja i putovanja. Sjećam se da je moje prvo natjecanje bilo u Skopju, na državnom prvenstvu bivše Jugoslavije za pionire. To je za mene bio velik događaj.

* Što Vas je do danas zadržalo u streljaštvu?

- Isto što me privlačilo u početku, samo sada putujem puno dalje. Proputovao sam cijelu Europu i dobar dio svijeta, upoznao sam mnogo ljudi iz različitih krajeva, stvorio kontakte. To je neprocjenjivo, vrednije i od osvojenih nagrada, diploma.

* Što je najvažnije u tom sportu? Dobar vid ili...?

- Vid uopće nije bitan. U ovom su sportu važne vještine dobre koncentracije, reagiranje u stresnoj situaciji, pravilnog disanja...U nekim sportovima je važna snaga, u nekima brzina, a ovdje to nije najvažnije, ali bez snage i tjelesne pripreme ne može biti ni ostvaren dobar rezultat u streljaštvu.

* Koliko Vam te vještine pomažu u svakodnevnom životu?- Streljaštvo pomaže kod svakodnevnih životnih situacija jer kad čovjek svlada te tehnike zna se kontrolirati u teškim situacijama, nositi sa stresom i ima bolje samopouzdanje. Meni to osobno pomaže na poslu, kada treba što bolje organizirati vrijeme u pokretu, posložiti si prioritete, znati kada treba stati i razmisliti, pa krenuti dalje. To su sve tehnike koje se vježbaju u streljaštvu. Ponekad mislim, da sam vrijeme koje sam proveo vježbajući gađanje potrošio na školovanje, završio fakultet...

* Jeste li ikad požalili što ste umjesto pohađanja fakulteta "brusili" svoje streljačke vještine?- U biti, ne. I ovako imam posao s dobrim primanjima. Radim kao voditelj prodaje u jednoj međunarodnoj kompaniji i stalno sam u pokretu. Da sam liječnik ili pravnik, možda bih radio manje za istu ili bolju plaću, ali svejedno, to što sam stekao kroz streljaštvo ne može se mjeriti ni sa čim.

* Koliko treba vježbati da ostanete na svjetskom vrhu?

- Ja sam još uvijek potpuno amater po tom pitanju. Iako postižem vrhunske rezultate, amater sam jer ne mogu izdvojiti vrijeme potrebno za treninge. Nekad sam trenirao 4 puta tjedno po 4 sata, ali sada uz posao zbog kojega barem triput tjedno nisam u Požegi, i uz troje djece i ženu koja također radi, ne mogu si to priuštiti pa vježbam kampanjski.

* Osvojili ste svjetsko zlato, rekli ste da je to bio vaš cilj koji je sada ostvaren. Razmišljate li o završetku karijere?

- To pitanje se nameće već godinama. Ipak imam puno privatnih i poslovnih obaveza. Kad idem na natjecanja, trpi i obitelj i posao. U isto vrijeme dolaze novi, mladi natjecatelji koji imaju više vremena za treninge i logično je da će me prijeći. Međutim, s druge strane ne želim prestati. To je moj "ispušni ventil", svojevrsni bijeg od svega i tu sam svoj na svome. Dok mogu stajati, mislim da ću se baviti streljaštvom. Neću se predati.