Bella Italia-Požežanka o životu u Italiji

Talijanska rivijera, pitoreskni gradovi, renesansna arhitektura, tisućljetni trgovi i mediteranska kuhinja, jednom riječju Italija, za nas Slavonce uvijek je bila poželjna turistička destinacije. Maštali smo o romantičnoj Toskani i njezinim nepreglednim poljima lavande, prvoj jutarnjoj kavi iznad španjolskih stuba u Rimu, i vožnji gondolom po zavojitim venecijanskim kanalima.

Za razliku od naše dalmatinske braće rijetko smo se odlučivali trajno preseliti u Italiju. Osim nje, Veronike Jozić, Požežanke koja je kao djevojčica odselila u Italiju te dokazala da nas Slavonaca ipak ima i na Apeninskom poluotoku.  Iako je Veronika kao djevojčica s roditeljima napustila Požegu, veze s rodnim gradom još uvijek su čvrste i neraskidive.

Veronika danas živi u Bassanu del Grappu, gradiću  sat vremena vožnje udaljenim od Venecije.  Bassano del Grappa svojom veličinom i bogatom kulturom neodoljivo je podsjeća na rodnu Požegu. Kao i u Požegi i u Bassanu, ljudi se više-manje međusobno poznaju.

Nažalost, svaka sličnost završava s kulturnim ljepotama i bogatoj povijesti jer u Bassanu del Grappu, posao se nalazi jako brzo. – Prošle godine odlučila sam prestati raditi na svom tadašnjem radnom mjestu i u roku tjedan dana pronašla sam novi posao.-govori nam Veronika. Također, gradski javni prijevoz i općenito cestovna povezanost puno je bolja te vlakovi i autobusi voze svakih 10 do 15 minuta.

-Mladi se ovdje jako brzo uspiju osamostaliti i odseliti od roditelja, uspiju pokrenuti posao i započeti život, objašnjava nam Veronika. Ono što joj najviše nedostaje iz rodnog grada je mirniji način života bez stresa.- Mi živimo jako užurban život. Samo trčimo, trčimo i trčimo te ne možemo izgubiti ni sekundu. Naspram vas, koji ste mirni i staloženi. Svaki put kad posjetim rodni grad, ljudi opušteno piju kavu, razgovaraju i to je super za vidjeti jer ja to obožavam, ali nažalost, mi smo uvijek pod stresom.-prepričava nam svoja iskustva Veronika.

Mladi Talijani vole noćne provode i izlaske u klubove koje počnu posjećivati otprilike s 14 godina, a preko vikenda  priređuju „aperitivo“. Klasično druženje koje započinje oko 15 sati uz ispijanje Aperol Spritza. Naravno, piće bez hrane ne ide, a Talijani su naveliko poznati kao vrsni kuhari koji su gastronomski svijet obogatili svojim delicijama.

Iako je slavonski jelovnik masniji i prepun mesnih specijaliteta Veronika obožava obadvije kuhinje, i priznaje da za dvadesetak godina života u Italiji još nije uspjela isprobati sve varijante tjestenina jer su toliko raznovrsne, i svakim danom nude im se nove varijacije i kombinacije jela od tjestenine.

Za posao u Italiji, trebat će vam znanje talijanskog koji ne mora biti savršen, već na nekoj osnovnoj, sporazumnoj razini. Talijani su otvoreni prema strancima, a ljude s  naših prostora poštuje zbog njihove radišnosti i radne etike. – Talijani su sada jako otvoreni i nije ih briga čiji si i odakle si. Ima nas toliko da smo svi isti. Na primjer dok sam pohađala frizersku školu, u razredu je bilo pet Talijana, sada u tvornici njoka u kojoj radim, ima nas 100- tinjak i skoro su svi stranci. Poštuju nas jer ljudi s ovih prostora rade više i mogu fizički više podnijeti i izdržati.- govori nam Veronika, poručujući svima koji žele doći „Benvenuti“.

Jednog dana Veronika bi se željela vratiti. Požegi priželjkuje bolja i stabilnija vremena, bez iseljavanja mladih, i raduje se svakom novom posjetu Gradu na Orljavi, gdje je priroda čišća i spokojnija, život smireniji, a ljudi dobrodušni i topli poput sunca što obasjava prostrana i zlatna slavonska polja njezinog djetinjstva.