Lipičanin Stjepan Benković Stipa izgubio bitku s teškom bolešću, njegova smrt je nenadoknadiv gubitak za Lipik i Pakrac
Stjepan Benković Stipa
(FOTO: Privatni album/Moj portal)
Lipičanin Stjepan Benković Stipa izgubio je bitku s teškom bolešću. Umro je u subotu 19. listopada, u 54. godini života, a njegova smrt je nenadoknadiv gubitak za Lipik i Pakrac, ali i šire.
Zato što je Stipa bio puno više od profesora povijesti i geografije, predsjednika Povijesnog društva Pakrac-Lipik, kroničara, publicista, autora, istovremeno intelektualca i čovjeka iz naroda. Stipa je bio vođa i lider, veliki kreativac, inicijator, privrženi prijatelj koji je oko sebe okupljao ljude koji su ga istinski voljeli i poštivali. 
Stipina pisana i materijalna ostavština je bogata i vrijedna i makar je svrha ovog teksta zabilježiti ono najvažnije, o njegovoj ostavštini bi se mogla, a u budućnosti možda i trebala napisati posebna knjiga.
Često je Stipa znao reći: "Pišite i sve zapisujte. Sve ovo će u budućnosti postati povijest i bit će vrijedan povijesni zapis".
Pokazivao nam je to vlastitim primjerom.
Hrabar i odvažan kakav je bio, uhvatio se Stipa u koštac s najtežim i najpotresnijim temama i događajima iz Domovinskog rata. Kroz godine je napravio više stotina intervjua s braniteljima, stradalnicima i invalidima, ali i obiteljima stradalih i poginulih i tako preuzeo na sebe svu količinu stresa i težine koji su neizbježni kada se evociraju te uspomene.
Posebno je bilo teško napisati knjigu "Poginuli branitelji u Domovinskom ratu: Pakrac - Lipik 1991. – 1995.", koju je napisao s Brankom Križanom. Mene osobno, duboko je dirnula njihova zajednička knjiga "Kako se branio Lipik" koja je svojevrsni živi spomenik braniteljima Lipika.
Nakon što sam pročitao rukopis knjige u kojoj su do najsitnijih detalja opisani ti dani ratnih strahota i borbi, ali i doslovnog herojstva i junaštva hrvatskih branitelja, danima sam se vozio po gradu i obilazio ulice, kuće (punktove) i lokacije koje su opisane u knjizi kako bih još dublje proživio to teško, ali ponosno vrijeme. Nakon te knjige pojedine branitelje gledam s ogromnim respektom i poštovanjem kakav zaslužuju pravi heroji.
Stjepan je intenzivno radio i bio blizu završetka knjige o obrani Pakraca u Domovinskom ratu, kroz godine je stekao povjerenje branitelja ovog područja i zbog svega toga, iako nije imao status branitelja, slobodan sam konstatirati da je Stipa postao jedan od branitelja.
Neprocjenjiv je doprinos koji je Stjepan dao kroz svoje djelovanje u Povijesnom društvu Pakrac-Lipik koje je s nekolicinom povjesničara utemeljio u listopadu 2003. godine i čiji je predsjednik bio do samoga kraja.
Bio je nezamjenjiv kao predsjednik, jednoglasno je biran na svim dosadašnjim skupštinama Društva, unatoč povremenim njegovim pokušajima da tu obvezu prepusti nekom drugom. Jednostavno, Stjepan je bio Povijesno društvo Pakrac-Lipik jer on je bio motor i motivator, čovjek koji je oko sebe okupljao ljude različitih profesija i karaktera, ne samo povjesničare, nego i ljude koji su se u povijest zavičaja zaljubili upravo zahvaljujući njemu i njegovoj energiji.
Izdavanje „Zbornika“, časopisa Društva od početka je bio jedan od glavnih ciljeva, a Stjepan ih je do danas uredio i pripremio čak 11.
Nije uvijek bilo lako, ni s financijama, a ni s autorima koji su često znali kasniti i probijati rokove, ali Stipa je sve to sa sebi svojstvenim načinom uspio utjerati u red.
Uz zbornike, ponosan je bio i na "Udžbenike zavičajne povijesti", jedinstveni materijal za izučavanje zavičajne povijesti koji se dijelio u osnovnim školama pakračko-lipičkog kraja, ali i u Srednjoj školi Pakrac. Povijesno društvo Pakrac-Lipik je zahvaljujući Stjepanu izdalo još nekoliko knjiga zavičajne tematike: "Učiteljska škola u Pakracu (1871.-1965.)" autorice Elvire Ančić, "Graditelji, glumci, sokoli te Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku" autora Siniše Njegovana Stareka.
Inicirao je i prevođenje s latinskog na hrvatski jezik "Kanonske vizitacije župa Pakrac, Gaj i Čaglić", vrijednih povijesnih izvora za razumijevanje lokalne povijesti.
Uz pisanje, uvijek se odazivao na pozive za predavanja i približavanje povijesnih, zavičajnih tema široj javnosti. Bio je pravi zaljubljenik u zavičajnu povijest, ali nije sve ostajalo na pisanju i istraživanju. Konkretni koraci i pomaci događali su se na radnim akcijama uređenja važnih baštinskih lokaliteta, kod crkve sv. Pantelejmona u Tornju i mlinu u Šumetlici. U ove se inicijative uključio velik broj ljudi, što članova Društva, što pridruženih simpatizera koje je svojim entuzijazmom jednostavno zarazio.
Imao sam privilegiju i čast raditi s njim na pisanju dva izdanja monografije "100 godina Dječjeg doma Lipik", našem zajedničkom autorskom projektu. Iz prve ruke sam se uvjerio koliko Stjepan majstorski barata povijesnom materijom, ali i koliko je vrijedno povijesno bogatstvo koje je u svom višegodišnjem radu prikupio.
Ovdje su nabrojani njegovi najznačajniji objavljeni radovi i inicijative. No, pitanje je hoćemo li ikada saznati kolika je stvarna vrijednost koju je Stipa sačuvao u svojim datotekama i arhivima koji zbog njegovog preranog odlaska nisu objavljeni. 
Osim na spomenutoj knjizi o obrani Pakraca u Domovinskom ratu, pripremao je Stipa knjigu i o lipičkim vilama, prikupljao je materijale i recepte za povijesnu kuharicu, zajedno smo prikupljali materijale i radili intervjue za pisanje monografije o Dobrovcu, u planu je bilo i pisanje monografije o Toplicama Lipik... U posljednje vrijeme, iako prilično načet opakom bolešću, radio je neumorno na prikupljanju građe za zavičajni retro muzej koji će, njemu u čast, u budućnosti zaživjeti u Lipiku.
Stjepan je bio i član Hrvatskog šumarskog društva ogranak Bjelovar pa je posljednjih pet godina bio neizostavan član logistike ekipe "Šumari Lađari" na Maratonu lađa na Neretvi. Lađari mu se odužuju tako što će Lađarski kup Grada Lipika u budućnosti će nositi njegovo ime!
Uz učionicu koja mu je bila radno mjesto, radio je Stipa i na terenu jer je za potrebe pisanja publikacija i knjiga bilo potrebno napraviti jako puno intervjua. Ipak, mislim da se najbolje osjećao u arhivu jer je s posebnim uzbuđenjem prepričavao otkrića koja bi pronašao u Državnom arhivu u Zagrebu ili Odjelu u Požegi. Toliko je volio arhiv da ga je posebno pogodilo kada je posjet arhivu u vrijeme pandemije bio ograničen.
Stipa nije bio od prevelikih emocija, ali je zato bio temperamentan, posebno kada je u pitanju bio Dinamo. Pedantan kakav je bio, uvijek mu je bila važna preciznost i točnost, a ako ste kojim slučajem zakasnili, nešto zabrljali ili na nešto zaboravili, dobili li bi od Stipe žestoko "ribanje" i "jezikovu juhu". Zato ste s njim uvijek znali na čemu ste jer je, bez iznimke, prema ljudima bio iskren i direktan.
Volio je šalu i bio jako duhovit, a i tu je uspio iskoristiti svoju kroničarsku prirodu. Naime, svojevremeno je u mobitel zapisivao fore, smiješne izjave, citate ili situacije iz svakodnevnog života, a s Dabom je došao na ideju da istraže smiješne lipičke nadimke pa da svi napokon saznamo zašto na ulicama susrećemo ljude koje zovemo Pile, Mudo, Bebina glava, Sisa, Zorka motorka, Kurton, Kita, Sirutka...
Kad bi ušli u neku tešku ili nepotrebnu temu, najčešće u kafiću petkom poslije basketa, Stipa bi nas presjekao izjavom: "Kakvu sam ja jučer žabu vidio" što je značilo da je vrijeme da mijenjamo temu. Isto tako, kad je nečim bio zadovoljan ili oduševljen, samo bi rekao: "Makaki!", a kad bi čuo neku dobro foru, od srca bi se nasmijao i samo prokomentirao: "A jes ti dobar!".
Nama, koji smo Stipu voljeli i poštivali, njegov odlazak je strašno bolan udarac. Ipak, najteže je njegovoj obitelji. Roditelji Ružica i Dragan će sahraniti sina, Boris jedinog brata, Tatjana će sahraniti svoga muža, a djeca Vjekoslav i Marijela voljenog oca. 
Iako je ovaj tekst posvećen Stipi, nemoguće je pisati o njemu, a ne spomenuti i Juru. Ovdje, u ovom životu kojeg mi do daljnjega nastavljamo živjeti, Stipa i Jura su doslovno bili nerazdvojni, ne samo zato što su živjeli pet kuća jedan od drugog, nego zbog toga što su praktički u svemu sudjelovali zajedno. Gledanje utakmica Dinama i reprezentacije, briga o školskom voćnjaku, dvorišni radovi, cijepanje i slaganje drva, kolinja, fešte, rođendani... popis je podugačak. Čak su i orahe zasadili zajedno. Istina, svatko na svom gruntu, ali su ih zajedno orezivali, najprije kod jednog, a onda kod drugog.
No ono što je i jednom i drugom posebno značilo bio je basket sa Sapetima i krčma "Kod veprove glave". Stipa je bio inicijator, pokretač, glavni koordinator i logističar. Ante je bio glavni kuhar i šef i vodio je računa o pripremi hrane. Nije pretjerano zaključiti da su njih dvojica u tandemu u Veprovoj glavi, jednostavno bili i ostali nezamjenjivi.
Njihova nerazdvojnost i prijateljstvo bilo je toliko jako da ih čak ni smrt nije mogla rastaviti! Jer... Stjepan je umro samo 96 dana nakon Ante.
Zato za kraj, poruka koju mi je poslao jedan dobar poznanik, a koji je napisao:
"Razmišljam cijeli dan i sa svima komentiram pa tako kaže moja sestra kako jedan mladi franjevac ovih dana govori o smrti i zadnjem danu pa kaže: "Više vam se ljudi raduje gore nego na zemlji!". Tako je i s našim Stipom, ostavio je puno toga, al valjda je Bog htio da Jura ne čeka puno da budu i gore zajedno! Mislim da je nama veliki gubitak, al radujem se da je nekomu gore veliki dobitak“.
izvor: Moj portal
