Misa zadušnica u umirovljeničkom domu u Velikoj za preminulog župnika Akmačića
22.7.2024. | 08:49
Požeška biskupija
Pregleda: 1025
FOTO: Požeška biskupija
Petoga dana nakon smrti veličkog župnika Dražena Akmačića, 19. srpnja 2024., požeški biskup emeritus Antun Škvorčević zajedno s Ivicom Žuljevićem, prepoštom požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra, čiji je preminuli župnik bio član, predvodio je misu zadušnicu u Domu za starije i nemoćne osobe u Velikoj.
Pozdravila ga je ravnateljica Mirjana Novak kazavši kako ih je nagli odlazak župnika Dražena iz ovozemaljskog života iznenadio, uznemirio i zbunio, ali njega sigurno nije, jer on je za taj odlazak bio spreman, željno ga iščekivao i radovao mu se. Spomenula je da im je preminuli župnik Dražen uvijek bio dostupan i na raspolaganju, davao im podršku, te da stoga u ovom misnom slavlju zahvalnim srcem žele moliti za pokoj njegove duše. Biskup Antun je podsjetio sudionike slavlja, da smo prije dva tjedna, 5. srpnja, na 27. obljetnicu osnutka Požeške biskupije i njegova biskupskog imenovanja slavili ovdje svetu misu zajedno s njihovim župnikom Draženom, uvjereni da ćemo i dalje zajedno s njime graditi zajedništvo vjere, nade i ljubavi na ovoj zemlji. No, Gospodin ga je odlučio pozvati k sebi. Kazao je da prihvaćamo njegovu smrt kao djelo Božje providnosti, te mu ovom svetom misom želimo zahvaliti što nam ga je darovao, preporučiti ga njegovu milosrđu, da u Isusovoj ljubavi koja je išla za nas do kraja, do u smrt na križu bude proslavljen za svu vječnost.
U homiliji biskup Antun je ukratko prikazao život preminulog župnika Dražena, istaknuvši njegovu pastoralnu zauzetost, koju je na poseban način očitovao ovdje u Umirovljeničkom domu. Kazao je da govoreći o životu župnika Dražena nabrajamo godine, mjesece, tjedne i dane u kojima su se zbili pojedini događaji koji su odredili njegov život. Istaknuo je da se pri tom susrećemo s onom neuhvatljivom stvarnošću koju nazivamo prolaznost, kojom je protkano naš zemaljski hod. U naše dane i godine, u cijeli naš život utisnuta je prolaznost. Ustvrdio je da prolaznost obično povezujemo s vremenom, te u tom smislu tumačimo kako vrijeme prolazi i mi s njime. Međutim, vrijeme ostaje, a mi odlazimo. Naša prolaznost je povezana s granicama našeg postojanja, mi smo ograničena bića. Stoga, čim počnemo nabrajati dane, tjedne, mjesece i godine, zapravo svjedočimo kako smo ne samo prolazna, nego i ograničena bića. Granice naše potrošenosti na ovom svijetu zove se smrt. Čovjek je biće koje se od rođenja do smrti – obično kažemo – razvija, ali se zapravo troši, dok konačno u smrti ne odloži svoje potrošeno tijelo.
Mi, doduše, možemo nešto djelomično reći o životu i njegovoj prolaznosti, jer ih iskustvom dohvaćamo. Ali kad je riječ o smrti, nemamo iskustva na temelju kojeg bismo mogli barem djelomično reći što bi ona zapravo bila. Jedino što možemo sa sigurnošću utvrditi jest da smrću prestaje naš prolazni način života Pred smrću je nemoćna i ljudska znanost, jer smrt je u svojoj bîti otajstvena stvarnost, duboka, neuhvatljiva. No, nismo pred njom nemoćni, jer nam je s obzirom na nju Bog izišao ususret svojom objavom, koja ima središte u Isusu Kristu.
U ulomku prvog čitanja prorok Izaija donosi isječak iz života kralja Ezekije koji je živio koncem 8. stoljeća prije Krista. Pogođen smrtonosnom bolešću, kralj se ne miri s činjenicom vlastite smrti, te se u molitvi obraća Bogu tražeći da mu produži život, jer mu je u vršenju svoje kraljevske službe bio vjeran i činio ono što je dobro u njegovim očima. Bog je uslišio njegovu molitvu i podario mu još petnaest godina života na zemlji. No, na koncu je ipak morao umrijeti. Pred smrtnom neumoljivošću čovjek nije prepušten sam sebi, jer se u našu prolaznost, potrošenost i smrtnost uključio Sin Božji odvjeka, Isus Krist, te i on sâm dragovoljno postao s nama prolazan, potrošio sebe kad je za nas išao na križ do kraja, do u smrt, da mi ne ostanemo ukopani u našoj potrošenosti, prolaznosti i ograničenosti, nego da u njegovoj božanskoj moći prevladamo našu prolaznost i s njime budemo preobraženi za vječnost koju nam samo Bog može darovati u Sinu svome Isusu Kristu snagom njegova Duha, ustvrdio je biskup. Kazao je da možemo i trebamo moliti za naše zemaljsko zdravlje, ali uvijek imajući na pameti da naša domovina nije ovdje na zemlji, nego na nebesima, i da je naša tjelesna smrt „dies natalis“ –
„dan rođenja, rođendan“ za vječnost – kako su drevni kršćani običavali govoriti. «Nije moj pravi rođendan za život onda kad sam izišao iz krila materina i ugledao ovaj svijet, nego onda kad u smrti odložim prolaznost i prijeđem u onaj život za koji je Isus Krist zasvjedočio da postoji i osigurao nam ga, život koji pobjeđuje smrt. Isus Krist zato ostaje trajno onaj u koga treba uprijeti svoj pogled i u njemu pronalaziti istinu o sebi, o svojoj prolaznosti, o svojoj bolesti i o svojoj smrti», ustvrdio je biskup Antun.
Naglasio je da nas Isus u ulomku naviještenog evanđelja točno uči da „nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka“, odnosno da je Bog sav usmjeren na čovjeka i služi njegovoj pobjedi nad smrću, za razliku od farizeja koji su izokrenuli subotu iz dana u kojem Bog iskazuje svoje milosrđe ljudima u štovanje dana koji ima svrhu sâm u sebi. Svrha je, dakle, starozavjetne subote kao Dana Gospodnjega – a to je u Novom zavjetu nedjelja – da u Isusovoj pobjedi nad smrću prepoznamo tko smo sada na ovome svijetu i tko ćemo konačno postati, ustvrdio je biskup. Ispripovjedio je sudionicima slavlja jednu zgodu iz vremena dok je služio vojni rok. Naime, jednom oficiru koji ga je uvijek iznova, pomalo provocirajući i ponižavajući pitao: «Zašto si otišao u popove?», on je odgovarao mladenačkom idejom koja ga nosi i danas: «Život je, druže kapetane, prolazna stvarnost; on se troši uložio ga čovjek svjesno u nešto ili ne. Život ima smisla samo ako uložiš čitavog sebe u nešto, točnije za nekoga. To smo naučili od Isusa Krista, te smatram da je svećeništvo takvo ulaganje sebe za Boga i čovjeka, da u njemu mogu ostvariti smisao moga prolaznog života ovdje na zemlji.» Upitavši sudionike slavlja jesu li svoje živote, ono što jesu i što mogu, uložili za dobro ili za ono što nije vrijedno, potaknuo ih je da po Isusovu primjeru imaju hrabrosti položiti sebe za druge i živjeti za druge, jer se na taj način najbolje pobjeđuje prolaznost i ostvaruje smisao.
Podsjetio ih je da je njihov župnik Dražen u svojoj mladosti najprije radio na nekoj naftnoj platformi, ali je onda u njemu pobijedio Božji govor koji ga je uvjeravao da svoj život uloži u svećeništvo i služi čovjekovoj besmrtnoj duši. Kazao je da se župnik Dražen nije prevario kad je poslušao Božji poziv, i kad je dio svoje životne potrošenosti uložio i za njih ovdje u ovom Domu. Izrazio je uvjerenje da se župnik Dražen kroz tu svoju položenost za druge sjedinio s Isusom Kristom, s njegovom položenošću za nas u smrti na križu, i da sada u Isusovu uskrsnuću ostvaruje pobjedu života nad smrću. To je utjeha i ovog rastanka s jednim dragim čovjekom kakav je bio svećenik Dražen. Stoga mi na zemaljskom rastanku s njime nismo žalosni, nego ispunjeni Božjim nadama. Pozvao je sudionike slavlja da se prigodom smrti župnika Dražena obnove u nadi pobjede života nad smrću i Isusu Kristu kažu da je on njihova istinska sudbina, da u njemu prepoznaju tko su, te da ga zamole da na zemlji ostvare položenost svog života za druge tako da nakon tjelesne smrti mogu svojom jedinstvenom i neponovljivom osobom, svojom besmrtnom dušom biti sjedinjeni za svu vječnost s njime i sa svim koji su njegovi. Pozvao ih je da u raspoloženju nade u pobjedu života nad smrću ostane u njihovim srcima živ lik župnika Dražena, te da mu svojom molitvom budu blizu.
Na svršetku svetog slavlja svi su nazočni uputili Bogu molitvu za Požešku biskupiju, u kojoj je župnik Dražen vjerno ostvarivao svoje svećeničko poslanje.
