HSLS-ovac Majer ukinuo bi socijalne pomoći
15.9.2018. | 13:14
Ante Mandarić
Pregleda: 11984
Daniel Majer
(FOTO: 034 Portal)
Županijski vijećnik Daniel Majer i požeški HSLS-ovci u više navrata su predlagali smanjivanje socijalnih prava iz gradskog proračuna, a to od 2012. godine stoji i u njihovom programu. HSLS-ov gradonačelnik Bjelovara, Dario Hrebak, neke od prijedloga proveo je u djelo. Majer ima i neke nove ideje u socijalnoj politici te smo tim povodom razgovarali s njim.
Prije nego krenemo na „visoku“ politiku, s obzirom da ste lokalni političar, zanima nas kako komentirate rad gradonačelnika Puljašića?
Sadašnji gradonačelnik provodi politiku koja je determinirana proračunom koji ima iste stavke još od tamo negdje 2006. godine, kad je na vlasti bio SDP, a prijedloge za izradu proračuna i dalje daju iste pročelnice, tako da tu puno pomaka nema. Napredak je ipak vidljiv kad je u pitanju povlačenje EU sredstava, a i tu je politika unaprijed zadana operativnim programima i natječajima koje raspisuju ministarstva. Gradonačelnik zapravo provodi, za veliki broj građana, dobru politiku, ali mišljenja sam kako mu nedostaje odlučnosti.
Primjerice, HSLS u svom programu predlaže racionalizaciju gradske uprave. Ne na način smanjivanja broja „uhljeba“, nego na racionalizaciji poslova (brojni su nesvrsishodni) i na provedbi digitalizacije. Nakon toga došlo bi do smanjenja broja zaposlenih. Predlažemo 33 radna mjesta i to smo točno definirali koja. U odnosu na sadašnje stanje, to je prije svega u odjelu za financije, gdje bi trebao biti tim financijskih stručnjaka, iznimno informatički pismenih. Takvi bi morali biti i zaposleni u gradskim ustanovama.
Drugi primjer gdje bi gradonačelnik mogao pokazati odlučnost je ukidanje baš svih socijalnih mjera i tzv. pronatalitetne mjere i uvođenje samo jedne – da djeca koja imaju dječji doplatak dobiju još jedan od Grada Požege. Istu ne bi trebalo isplaćivati u novcu, nego na karticu s kojom bi se, u putem natječaja odabranom trgovačkom centru, mogla kupovati hrana, higijenske potrepštine, školski pribor, odjeća...
Iznijeli ste konkretnu mjeru za lokalnu socijalnu politiku, što predlažete za državnu?
Prije svega, mirovine ne mogu biti način rješavanja socijalne i braniteljske politike, kao što je to do sada bilo pa je većina umirovljena prije 65-e godine starosti. Time je ugrožen mirovinski sustav.
Drugo, predlažem ukidanje minimalne zajamčene naknade (tzv. socijalne pomoći). Postoje dvije kategorije socijalno ugroženih, to su: radno nesposobne osobe i nezaposleni.
Radno nesposobne su osobe s invaliditetom i ratni vojni invalidi, koji ne mogu raditi. Njima država mora osigurati veću skrb, a kroz EU projekte i osobne asistente, ako su im potrebni. Invalidnine trebaju osigurati dostojanstven život.
Uz postojeće naknade, a koje ovise o duljini radnog staža i visini plaće, nezaposlenima bi trebalo omogućiti i svojevrsnu pozajmicu u vidu mjesečne naknade preko HZZ-a. Posebno bi ovo trebalo omogućiti mladima. Primjerice osoba s VSS treba imati pravo primati 1.500,00 kn mjesečno, sa SSS 900,00 kn i to kroz najduže 5 godina. Ako se osoba zaposli mjesečno bi vraćala od 450,00 do 750,00 kn. Ako se ne zaposli, nakon 5 godina, dobila bi jednokratnu nepovratnu naknadu za samozapošljavanje (mjera financirana EU sredstvima) i morala bi se zaposliti te vraćati mjesečnu naknadu (pozajmicu).
Ne mislite li kako mnogi mladi završe fakultet, a ne dobiju priliku raditi, zbog zapošljavanja stranačkog kadra, nećaka i kumova…?
Većina mladih studira kako bi se sami zaposlili ili imaju viziju gdje bi u privatnom sektoru mogli dobiti posao. Tako bi, zapravo, trebalo biti. Danas sve više studenata razmišlja o zapošljavanju u državama EU. Dio ekonomista, ide na fakultet, a nema viziju što poslije, kao i upravni pravnici i diplomirani pravnici. Oni se unaprijed „osuđuju“ na državnu službu. Međutim, nije istina da nemaju priliku. Uglavnom svi nakon diplomiranja odrade stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Oni koji se na SOR-u dokažu voljom i znanjem kasnije i pronađu posao. Bez obzira na javno mnijenje, u državnoj službi ima posla i u sustavu su svjesni da u njemu mora biti i sposobnih… Nažalost, često takvi kada se zaposle izgube nadobudnost i uđu u svakodnevnicu. Puno više se dokazuju oni za koje se po prezimenu pretpostavlja tko ih je „preporučio“. Što god javnost misli, takve osobe najviše rade!
Osobno ne dijelim ljude po nacionalnosti, stranačkoj pripadnosti, kumstvu i poznanstvima, nego po tome jesu li sposobni ili nesposobni. Ako je netko sposoban, treba imati mogućnost raditi bez obzira na 'rođake'! Kad se zapošljava putem natječaja, teško je zapravo dobiti sposobne. Prvo i kad je natječaj pošten, a ima i takvih, onda u sustav ulaze oni koji najviše nauče iz tražene literature, a to nije dokaz sposobnosti. Kad se na natječaju daju „preporuke“ onda je to 'tajno'. Stoga bi puno poštenije bilo ukinuti javne natječaje i raspisivati oglase, a umjesto testiranja da se donose preporuke za taj posao, koje se potom treba javno objaviti zajedno sa životopisima. Npr. Grad traži voditelja projekta i kao pravnik dobijem preporuke stranačkih kolega, gradonačelnika iz RH, državnog tajnika i nestranačkih soba: odvjetnika i profesora s fakulteta pa neka onda pročelnik odabere osobu bez radnog iskustva, s višom upravnom, a bez preporuka. Ovakav sustav u početku bi sigurno bio „zlouporabljen“, ali već nakon nekoliko godina, kad bi građani na izborima „preporuke“ kažnjavali, ne bi ih bilo za „nesposobne“. To bi dovelo do toga da su u državnoj službi rade sposobni, koji bi sami predložili racionalizaciju iz razloga da rade manje, a u konačnici to bi dovelo do smanjenja broja zaposlenih i važnije, do efikasnije javne službe.
Mislite li da bi ove ideje mogle zaživjeti u budućnosti?
Vrlo teško, iz razloga što ovakav sustav postoji od kada je države na ovim prostorima. Kroz socijalnu politiku određuje se egzistencija ljudi, a onda je glas na izborima najjeftiniji. Isto je i sa zapošljavanjem, gdje svi vjeruju kako im se može pomoći pa onda načelnik svima u općini obeća pomoći, a rijetko kome i može, ali se ljudi nadaju kako bi im mogao pomoći pa zbog te nade glasaju za njega. Pogrešno je mišljenje kako oni koje se zaposle osjećaju obvezu pa zato glasaju, ti se uglavnom brzo preokrenu. Važniji su oni koji se nadaju, a ovi koje se zaposle samo povećavaju nadu kako je moguće; ljudi misle kako samo treba biti poslušan i bit će nagrađeni…
