KOLUMNA Kristine Čuljak: Što nas je to zarobilo i gdje je izlaz
26.3.2021. | 10:44
Kristina Čuljak
Pregleda: 3072
(FOTO: ilustracija)
Volim piti kavu u rano jutro. Dan nekako u zoru ima poseban miris. Jedino u takvom miru možete svim čulima osjetiti ono što prožima cijelo biće i sabrano sagledati što donosi novi dan. Svako vrijeme sa sobom nosi svoje breme, svoje izazove. Ponekad se čini da je u našoj košari puno više izazova nego ih možemo nositi. Kako se nositi sa svim ovim izazovima današnjice, teškoćama, stradanjima, bolestima, medijskim pritiscima, cenzurama, s čime sve ne. Pitamo se, zašto providnost Božja dopušta takve strahove. Ovo pitanje u sebi nosi i odgovor, a odgovor je da jedino tako čovjek dođe k sebi, protrese sam sebe i pozornije upre oči. Pa onda počnemo razmišljati o našoj egzistenciji, o temeljnom smislu života, osjećaju sigurnosti, u propitivanju vrijednosti života, pa onda promišljamo, pitamo se, gdje je Bog, tražimo ga, pa ga opet zaboravljamo, pa bude drugi i treći potres, bolest, ratovi i sl.
Puno vas će reći, ovo su gluposti, pa ima li to veze jedno s drugim, imaju li ti ljudski izazovi, pandemija, potresi, nemiri u svijetu, glad, neimaština, problemi pojedinaca i institucija, brojne muke naroda i slično, veze s Božanskom silom, providnošću, mudrosti i dobrotom.
Kakvom smo to silom mi ograničeni da ne shvaćamo kako stvari doista funkcioniraju. Hoće li naš vapaj, osjećaj svake muke, sve što doživljavamo probuditi u nama poticaj na intenzivnije razmišljanje da sve to što se događa u svijetu nadilazi bilo koju vlast, bilo koju instituciju na svijetu i da smo u svom lutanju kroz svijet zaboravili svoju sabranost o onome zašto smo stvoreni. Kada ćemo prepoznati da uz sve te materijalne, egzistencijalne potrebe čovjek najviše vapi za ljudskošću. Ljude ne možemo ispuniti dajući ima samo materijalno, nego osnaženje svega napukloga u duhovnom smislu i najviše tu nam treba obnova, prisutnost humanosti, dobrote, osjećanja.
Kada o ovome razmišljamo, dolazimo i do pitanja zašto se, kada se dogodi srce dobrote, ljepota humanosti, osjećaja, molitve za ljude, stvori odjednom balans i počinjemo govoriti da je i to loše, da je zlo jače od dobra, od plemenitih ljudi, pa počinjemo jedni drugima govoriti kako nije dobro da smo previše dobri. Kada smo dobri onda smo glupi, naivni, upiremo u dobre ljude prstima. Pa kao ono, svi Life coacheri svijeta govore kako je loše poniziti se, iskazivati bezuvjetnu ljubav prema bližnjemu. Ah znaš, ako u početku ne naučiš nekoga lekciju, on će to iskoristiti, on će biti loš prema tebi cijeli život. Učimo naraštaje, kako ne trebaš pred ljudima pokazivati svoje slabosti, znaš time pokazuješ da si bezvrijedan, ako ne pokažeš zube svi će te gaziti. Pa kad si dobar, kopaju po smeću, traže u tebi nešto čime će te optužiti i reći, gle ta osoba je radila to i to i nema mandat za dobrotu i ljudskost. Kad god se radi o nečemu lijepom u čovjeku, želimo pod hitno zasjeniti tu ljepotu. Dakle, netko kome u životu nije zasađena dobrota, način povjerenja, vjerovanje u dobro, on se uvijek vraća u taj utrti put traženja krivaca, negativaca, onih koje treba javno objesiti, linčovati pred svima. Istina i pravda je važna, ali uz nju ne smijemo propustiti potencijal dobrote iliti propustiti zbog toga život ili točnije propustiti živjeti.
Dobrota postoji u svima nama i treba ju otpustiti. Netko je hrabriji i slobodniji i lako može dobrotu i ljubav komunicirati. To treba biti naš fokus. Treba otpustiti sve što nas je zarobilo da tu dobrotu jedni prema drugima iskazujemo.
Vratit ću se ovdje na Domovinski rat. Na desetke tisuća mladića i djevojaka napustilo je svoj dom, roditelje, supružnike i djecu kako bi otišli stvarati novu državu. Ali u srcima svih njih, uz težnju za stvaranjem slobodne i neovisne države, bila je ljubav dati svoj život za svoga
bližnjega, dati svoj život za nas koji danas živimo i čijom zaslugom su nakon rata mnogi rođeni. Pa se pitam kakav čovjek takvu ljubav može zaboraviti i gledati samo sebe. Nadalje, kakav čovjek može napasti na primjer BBB-ovce koji su se nesebično davali ljudima koji su stradali u potresu na Banovini, ljudima svih nacionalnosti. I tako dalje i tako bliže, zapitkujući se što je tu dobrotu u nama zarobilo i uz zdrave oči ne vidimo baš dobro. Koje dimenzije duhovnog života su mnogi od nas propustili poznavati, kako bi prestali proizvoditi među ljudima zlo, zloću.
Čovjek je u ovom Edenskom vrtu zaboravio neke temeljne zapovijedi i počeo ovaj svijet sebi podlagati. Pri rođenju smo dobili neizmjerne darove, ali ih trošimo uzalud. Zašto uzalud? I kako to netko može tvrditi. Jedan od primjera je da svakih 4 godine izabiremo ono što nije dobro, bar takvim komentarima palite društvene mreže. Zašto nije dobro? Zato što 50 % čitatelja prati ovaj portal iz inozemstva. Nisu na svojim ognjištima, nisu u kući svoga oca, nije im omogućeno da se svojoj djeci raduju na livadi svog dvorišta. Tko im je to onemogućio? Vrlo jednostavan odgovor, oni sami, njihovi očevi i djedovi i svi mi s njima jer odlazimo na birališta i jednostavno obožavamo birati one koji nas kradu i ne govore istinu. Uživamo u tome, s guštom to radimo, onako zaljubljeno uzmemo taj listić i zaokružujemo poltrone stranih plaćenika koji nas pri zdravoj pameti pretvaraju u roblje, upravo one koji su za pobačaj, koji su za istospolne zajednice, one koji uvode pedofiliju u školski program, one koji su za neke tamo ugovore iz Bruxellesa, a ne ove naše koje smo naslijedili rodom, one koje baštinimo djedovinom. O politici ću nekom drugom prilikom pa ću se ovdje zaustaviti, a i vrijeme je Korizme. Dakle, od Edenskog vrta sami smo učinili jazbinu, nisu nam to učinili drugi. Duboko smo zagazili u nemoral i čudan oblik života i većina nas ni nema namjeru vratiti se, pri tome očekujući da nam put bude posut cvijećem i da nam se sve obilato vraća, da baštinimo moć, te materijalnu i financijsku neovisnost. Čini mi se da to baš i ne ide tako. Moram priznati da mi je žao što mi takav svijet zagorčava jutarnju kavu i tako bi rado da je u Lijepoj našoj Domovini sve nekako ljepše. Ah da, jako bi to voljela.
Svaka kriza, kriza nekih sustava, ekonomska kriza, ekološka, kriza bilo kojih ljudskih dosega je samo slika pokušaja da čovjek živi od čovjeka, pokušaj da čovjek ustroji svijet bez onog uzvišenog nauma prirodnih tokova, izvorno zamišljenih pravila, koja nisu izopačena čovjekovim bavljenjem samim sobom, bavljenjem institucija samim sobom i to mora donositi strašne posljedice. I ne trebamo se čuditi kada nas zadese nevolje jer to su poticaji, opomene, pozivi koji bi trebali u nama donijeti ploda.
Svakodnevno prolazimo niz gnjavaža. Obasuti smo lavinom tuđih mišljenja, analiza, nagađanja koja nam ni milimetar nisu pomogla. Tražimo svijetlo na kraju tunela, uplašeni kročimo kroz pustoš ovoga svijeta. Čekamo da nam drugi ponude rješenja, ne uviđajući da smo ta rješenja mi sami, odnosno naša ljudskost, dobrota, te milost jednih prema drugima. I na kraju, kada uz najsuvremeniji analitički sustav sve zbrojimo i oduzmemo ili podijelimo, uvijek ćemo mi sami biti jedini put i rješenje. Stoga, ovi potresi, bolesti, nevolje možda su posljednji pokušaji da se probudimo, resetiramo lockdown u našim srcima, okrenemo novu stranicu i probamo živjeti nekim drugim životom, jer u ovom očito nešto ne štima.
